Prostor kafića U dvorištu u subotu navečer, na predstavljanju novog broja časopisa Poezija u sklopu festivala “Zagreb, grad poezije”, bio je premalen da primi sve zainteresirane, kako pjesnike starijih generacija tako i publiku u 20-ima.
U kojoj je mjeri taj interes u nesrazmjeru s dijagnozama o marginaliziranosti poezije, statistikama prema kojima se zbirke, pa čak i one poznatih autora, prodaju u dvoznamenkastim brojkama, ali i analizama suvremenog čovjeka koji baš i nema snage za čitateljski angažman kakav poezija zahtijeva? - S poezijom je situacija vrlo jednostavna, postoje oni koje je čitaju i oni koji je ne čitaju, oni kojima treba i oni kojima ne treba - ističe Ivica Prtenjača, predsjednik Odbora Goranova proljeća, najvažnije pjesničke manifestacije u nas.
Posebna niša
Slično razmišlja i Ivan Herceg, izvršni urednik časopisa Poezija. - ‘Sumrak poezije’ je izvan nje same kad je riječ o institucionalnoj potpori. Ona sama izvrsno funkcionira. Poezija je uvijek bila posebna književna niša, za uzak krug ljudi.
To ne znači, dodaje, da problema nema.
- U medijima općenito nedostaje prostora za književnost, a posebice za poeziju. Usto, treba istaknuti problem financiranja pjesničkih knjiga, književnih časopisa, distribucije, otkupa Ministarstva kulture za knjižnice koji je postao mizeran, dostupnosti pjesničke knjige, pa i pokušaje da se poezija stjera u kut, na neki način dodatno marginalizira i potezima samoga Ministarstva kulture. Zašto je, primjerice, Ministarstvo u 2012. dalo potpore samo autorima najboljih romana, a ne i autorima najboljih zbirki poezije? Što se time poručuje i kada će se to promijeniti - objašnjava Herceg i napominje da situacija nije tako crna kao što se čini na prvi pogled. Podsjeća da je posljednjih godina pokrenuto nekoliko novih biblioteka za poeziju, od V.B.Z.-a do Frakture, što je stvorilo dodatnu živost na pjesničkoj sceni.
Njihov časopis, u konačnici, zamišljen kao svegeneracijska spojna točka, unatoč crnim prognozama, slavi osmi rođendan, a u sklopu Biblioteke Poezije objavljeno je 26 zbirki pjesama.
U rezervatu
Branko Čegec, vlasnik izdavačke kuće Meandar, bitno je kritičniji. A glavnog krivca vidi u medijima koji su, smatra, marginalizirali poeziju.
- Nemamo više, primjerice, kolumni kakva je bila kolumna o novim pjesničkim zbirkama Krešimira Bagića. Šira publika ne dobiva informacije o novim zbirkama. Tko je primijetio prijevod Celana ili Bukowskog? To se ne odnosi samo na velike medije, nego i na specijalizirane emisije ili časopise koji se poezije sjete jednom godišnje. Tako se i dovodimo u situaciju da mladi ljudi, pa čak i mladi pjesnici, ne znaju tko je Ivan Slamnig - kaže Čegec.
Drago Glamuzina, glavni urednik V.B.Z.-a, smatra da poezija više nikada neće imati društveni status koji je imala do prije samo dvadesetak godina. - To je činjenica s kojom se oni koji pišu moraju pomiriti. Važnost koju su, na primjer, Majakovski, Mandeljštam ili Pasternak imali u ruskom društvu, pa i u nas, više se ne može ponoviti. Pjesnici više nisu glasovi koji kataliziraju cijele slojeve društva. Masovni mediji potisnuli su poeziju u rezervat. Obrazovni sustav ne odgaja nove čitatelje. Mislim da je s time zauvijek gotovo, ali nije mi žao zbog toga. Ta situacija oslobađa - pišu samo oni koji to vole, žele, moraju...
Mjesto razlike
Nameće se pitanje i ima li pjesnička zbirka danas još uvijek potencijal da bude tema razgovora za kavom ili je to vrijeme nepovratno prošlo?
Prtenjača smatra da itekako ima. - Puno je amaterskih zbirki, ali je i razmjerno dosta dobrih, uzbudljivih zbirki. Problema je puno, ali kad se podvuče crta, ne mislim da je tretman poezije kod nas bitno drugačiji nego u svijetu. Mjesto razlike je to što kod nas nedostaje skrb o poeziji kao nacionalnoj vrijednosti: što se izdašnije ne pomažu dobri festivali, pjesnici, prijevodi i što se pozicija poezije zadnjih 20-ak godina sustavno zanemarivala.