ROMAN MOHSINA HAMIDA

IMIGRACIJA JE POTPUNO STANJE PROMIJENJENOG SVIJETA Krajnje jednostavno i mudro djelo o vrućoj temi današnjice

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 13.11.2019. u 11:53

Getty images

Mohsin Hamid

Naslov “Izlaz - Zapad”, novog romana Mohsina Hamida (r. 1971. Lahore, Pakistan), britansko-pakistanskog pisca “čije su knjige prevedene na više od četrdeset jezika”, podsjetio me na Edu Popovića i njegov naslov “Izlaz Zagreb jug” (2003, 2018). Jednom piscu svijet jest Zapad, a drugome jug su Utrine, to jest njihovim junacima.

U Klaićevu “Rječniku stranih riječi” (1980) protagonisti ovog romana ne postoje, nema migranata, ni imigranata. Postoji “migracija”, ali samo kao preseljenje, seljenje ili seoba (stanovništva, životinja). Pa migrirati znači: seliti. Prije su to ljudi s voljom ili ptice, nego oni bez izbora, koji bježe iz ratnih zona. U razlozima emigracije Klaić spominje: ekonomske, političke, religiozne i dr. Opet, nema ratnih. Eto, to je progres u korisnim a novim tuđicama.

U “Izlazu - Zapad” riječ je o mladom paru koji bježi iz grada zahvaćenog ratom. Pisac ne veli izričito gdje se, u kojoj zemlji nalazi, tek spominje da neki u njemu govore: tamilski. Može to biti u indijskoj državi Tamil Nadu, na Šri Lanki, u Maleziji itd., gdje je taj jezik službeni. Mohsin Hamid ne mari imenovati zemlju: situacija u njegovom romanesknom gradu odgovara onoj u mnogim gradovima Sirije, Iraka, Afganistana etc.

Izdavač precizno opisuje dvoje protagonista: “Saeed, osjećajan i pomalo suzdržan mladić, i Nadia, samosvjesna djevojka slobodna duha, susreću se jedne večeri ‘na predavanju o korporativnom identitetu i brendiranju proizvoda’ u gradu koji se već neko vrijeme ‘ljulja na rubu provalije’, i to one ratne.” Nadia prodaje osiguranje, Saeed radi u reklamnoj agenciji u tom nekom, bezimenom gradu.

Nadia hoda u “crnoj halji”, vozi motorkotač - Saeed vozi skuter kada mu je nedostupan očev auto. Napustila je roditeljsku kuću i živjela samostalno, što je bogohulno u njihovoj sredini, ali on živi s roditeljima. “Ako ne moliš, zašto to nosiš?”, pita je Saeed (halju). Ona mu odgovara: “Tako da se muškarci ne zajebavaju sa mnom.” S druge strane, kada ga Nadia pita: “Ne ideš na večernju molitvu?”, dečko odgovara: “Ne uvijek. Nažalost.”

“U nasilnim vremenima uvijek postoji taj neki znanac ili bliska osoba koja, kada nastrada, odjednom ono što se nekoć činilo kao ružan san učini bolno stvarnim”, piše Hamid. U gradu počinju borbe militanata i legalnih oružanih snaga; ovdje je Nadjin bratić jedna od osamdeset i pet osoba koje su stradale od kamiona-bombe. “Sljedeće večeri helikopteri su ispunili nebo, poput ptica preplašenih pucnjem ili udarcem sjekire o podnožje stabla.” Nadia se doselila u Saeedov stan kada mu je poginula majka.

Narativni problem same migracije, dugočasnog putešestvija odabranog para, Mohsin Hamid riješio je metaforom vrata, gotovo kafkijanskom. Pojavio se neki tip koji se nazivao “tajnim agentom” i ponudio paru izlaz iz grada. Saeedov otac odbio je otići s njima. Oni prolaze kroz ta zagonetna vrata, koja se nimalo slučajno nalaze u nekom javnom zahodu, i izlaze na nekoj dalekoj strani, u Grčkoj, na Mikonosu.

“Udaljili su se od ljetnog kluba i u zavjetrini brda ugledali nešto nalik na izbjeglički logor, sa stotinama šatora i nadstrešnica te ljudima svih boja i nijansi.” Pisac dodaje: “U toj su skupini svi bili stranci, pa stoga, na neki način, nitko to nije bio.” “Ljudi su bez upozorenja počeli odlaziti iz logora, a Saeed i Nadia čuli su da je otkriven nov izlaz, vrata za Njemačku, pa su i oni pohitali za ostalima.”

U logoru se pojavio krijumčar ljudima koji im je uzeo novac da ih odvede u Švedsku, pa je nestao. Bespomoćnost je svakodnevica, prevarenost njen je dio. Ipak, oni su našli novi izlaz s otoka. “Uključili su televizor ne bi li otkrili gdje su i ubrzo shvatili da su u Londonu.” U tom gradu “neki su govorili o milijun migranata a neki o dvostruko više”. Tu počinje bitka između domorodaca i imigranata, takorekuć svim sredstvima.

Pisac Mohsin Hamid ima običaj da kontinuitet glavne radnje prekida izvješćima o ljudima u dalekoj Australiji, Japanu i drugdje. Zapravo, inzistira da je imigracija potpuno stanje promijenjenog svijeta. U londonskoj kući, u kojoj je par izbjeglica iznašao utočište, ima Hondurašana, Nigerijaca, pa i ljudi iz njihova zavičaja.

To je svijet u malom stjeran u geto Zapada, enklavu domaćih stranaca. Pomalo distopijski pisac napominje: “Iz dana u dan borbeni zrakoplovi šarali su nebom, urlikom podsjećajući stanovnike zamračenog Londona na tehnološku nadmoć protivnika, vlade i domaćih antiimigrantskih snaga. Na rubovima svoje četvrti Saeed i Nadia povremeno bi primijetili tenkove i oklopna vozila, komunikacijske sustave i robote koji su koračali ili puzali poput životinja.” Može se to pročitati i kao proroštvo.

Imigranti su postali glavni neprijatelj zapadnih demokracija. A nekoć zaljubljeni par prošao je kroz još jedna vrata i stigao u san snova: u Kaliforniju, u okrugu Zaljeva San Francisca, u Sausalito. Rodni grad postao je za njih dvoje veća sreća no što je ikada bio. Oni se, naposljetku razilaze: Saeed kreće u novi život s propovjednikovom kćeri - poput one u “onom” rock-klasiku - a Nadia sklopila istospolnu vezu, s kuharicom, čudesno plavih očiju.

Posebno su zanimljive piščeve pripovjedačke prskalice s kojima osvjetljava imigrante u drugim dijelovima svijeta, a koje par protagonista ne može poznavati. To su ti paralelni svjetovi o kojima pisac pripovijeda. Na primjer: “Dok se to zbivalo u Australiji, Saeed je kupovao svježi kruh za večeru i krenuo kući.” Ovakav pripovjedački postupak upoznao sam u Melvilleovu romanu “Pierre”. Samo što je junak tog romana jašio, dok je pisac uzeo narativni predah. Jednostavan i “pročišćen” Hamidov roman o prvoj temi današnjice, napisan je rukom mudrog i preciznog pisca.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo