Prekjučer je preminuo akademik, antologijski pjesnik, književni znanstvenik, esejist, antologičar, prevoditelj i sveučilišni profesor Ante Stamać (1939. - 2016.).
U času njegova odlaska vidljivo je da je hrvatsku književnost druge polovice XX. stoljeća teško zamišljati bez njegova autorskog i uredničkog prinosa.
Za naraštaje mladih i studenata prvi susret s komparativnom književnosti i ondašnjom jugoslavistikom, potom kroatistikom, podrazumijevao je priručnik “Uvod u književnost” (1985.), koji je Stamać sastavio zajedno sa Zdenkom Škrebom. Bio je to nezamjenjiv studentski priručnik, ali jednako tako djelo koje je upućivalo i obavještavalo o trenutnoj situaciji u znanosti o književnosti, njenoj teoriji i metodologiji. Istovremeno, “Uvod” je uvodio i zavodio književnošću.
Jedino ako se zaboravi na kronični nedostatak inozemnih knjiga u nas 60-ih godina moguće je previdjeti važnost koju je imala antologija kritičkih radova “Nova evropska kritika I-III” (od 1968.), koju je Stamać sastavio s Vjeranom Zuppom. Bio je to rijedak izbor takve vrste ne samo u Hrvatskoj, već i u ondašnjim jugoslavenskim književnostima. Ova antologija prevedenih stranih autora upoznavala je književnu javnost s teoretičarima koji su vladali europskom scenom i oblikovali je, dajući doprinos hrvatskim kritičarima i esejistima.
Pojavila se ta antologija europske kritike gotovo istodobno sa Stamaćevim angažmanom u naraštaju pisaca koje književna povijest naziva razlogovcima. Bez obzira je li riječ o časopisu Razlog ili o istoimenoj biblioteci, opet je Ante Stamać radio na izdavanju prijelomnih autora i knjiga. Ovaj put u suradnji s Milanom Mirićem, s kojim je donedavno uređivao časopis Republika Društva hrvatskih književnika, pokazujući nevjerojatnu energiju i volju. Malo je koji pjesnik i pisac u rasponu duljem od pola stoljeća aktualno doprinosio i doprinio književnosti kao Ante Stamać.
Samo Stamaćev prevoditeljski opus broji dovoljno naslova za jednu životnu bibliografiju. Rainer Maria Rilke, Gottfried Benn i Günther Grass samo su neki od autora koje je preveo s njemačkog, zajedno s Trudom Stamać.
Među Stamaćevim prijevodima Goetheov “Faust” zauzima posebno mjesto, dok od prijevoda s engleskog treba spomenuti barem Jamesa Joycea (“Komorna glazba”, “Prognanici”). A opet, nemoguće je preskočiti međašnje prijevode “Homo ludensa” Johanna Huizinge ili “Strukture moderne lirike” Huga Friedricha.
U vrijeme Domovinskog rata Stamać je, ovoga puta u suradnji s Ivom Sanaderom, dao književni doprinos nastojanju da se hrvatska bitka za nezavisnost približi inozemnoj književnoj publici. Bila je to, dakako, antologija “U ovom strašnom času” (1993), koja je doživjela brojna inozemna izdanja. Sasvim drukčija od prethodne jest Stamaćeva “Antologija hrvatskoga pjesništva, od davnina pa do naših dana” (2007.), koja je sukus njegova teorijsko-kritičkog bavljenja hrvatskim pjesništvom. Po mnogo čemu posebna, donijela je integralnog “Narcisa” Radovana Ivšića i potvrdila Stamaćevu izdvojenost i na antologičarskoj razini.
Rođen na otoku Molatu, Stamać je u nekoliko memoarskih tekstova opisao svoje sazrijevanje u obitelji gimnazijskih profesora, koji su morali zbog politike seliti od mjesta do mjesta Kraljevine. Tako je proveo djetinjstvo u Dubrovniku, Križevcima, Daruvaru, Molatu i Zadru. 1963. diplomirao je komparativnu književnost i engleski na Filozofskom fakultetu, a magistrirao je radnjom o Tinu Ujeviću te doktorirao disertacijom o teoriji metafore. Njegova knjiga o Ujeviću, pa poslije o Kaštelanu i Šoljanu, ostaju neizostavnim u čitanju ovih pjesnika, baš kao i “Teorija metafore” (1978.), koja je doživjela ponovljeno izdanje.
Stamać ostavlja iza sebe opus od nekoliko desetaka autorskih knjiga, koje su doživjele brojna priznanja. A među njima je 13 zbirki pjesama, od “Rasapa” (1962.) do “Vrijeme, vrijeme” (2007.), koje su našle svoje mjesto praktično u svakoj antologiji hrvatskog pjesništva. U njihovoj građi važna je činjenica to što je Stamać studirao i muzikologiju te kratko radio kao violinist u zagrebačkom HNK. Od 1971. do 2004. predavao je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta i jedno je vrijeme vodio (naslijedio Kaštelana). Među brojnim dužnostima bio je i predsjednik DHK (1995. - 1999.). Od 2002. bio je redoviti član HAZU. Odlazak Ante Stamaća velik je gubitak za književnost.