TALIJANSKO-HRVATSKE VEZE

INOSLAV BEŠKER O USPJEHU DAŠE DRNDIĆ Trst kao kob i kao mit

Ako je u engleskome Trieste odabran kao naslov zato što miriše po orijentalnim granicama, u Italiji je prihvaćen upravo zato da bi draškao tu više opscenu nego golicavu opsjednutost granicom kao mitom i kobi

Trieste, talijanski prijevod romana Daše Drndić (u izvorniku: Sonnenschein) najprodavanija je knjiga u Trstu, javlja mjesni dnevnik Il Piccolo.

Zasad ne i u Italiji, kao što su negdje pogrešno protumačili. U Italiji i dalje vodi Nulti broj Umberta Eca, za kojim kaska Michel Houellebecq i njegovo Podčinjavanje - ali u Trstu je Daša Drndić pretrčala obojicu - i to ne treba podcjenjivati.

Hrvatski autori, naime, na talijanskom tržištu rijetko bilježe uspjehe. Poseban je, i zapravo neponovljiv, podvig Predraga Matvejevića, čiji je Mediteranski brevijar u Italiji stekao kultni status, kao knjiga koju obrazovan čovjek mora znati citirati, i koja je prodana u nekoliko stotina tisuća primjeraka (a u znatnim, iako bitno manjim nakladama, ne prestaju se prodavati njegova Druga Venecija, te također Kruh svagdašnji, vjerojatno najbolje njegovo djelo te vrste). Izvrstan prijem je u Italiji imao i Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića, koji je također stekao ako ne kultni, a ono sličan status, kao neosporna vrijednost koju se spominje.

Tematika granice

Znamo li da tako nije bilo s Krležom, koga su prevodili ali ne i rasprodali, te da je njegov prijatelj/suparnik Ivo Andrić imao nešto bolju prođu nakon Nobelove nagrade i “plasman” u Oscar Mondadori, ali ga i dalje citiraju po citatu, onda je prodor Daše Drndić vrijedan pozornosti, kao i bljeskovi uspjeha Jurice Pavičića i još nekih hrvatskih pisaca s ugledom u Italiji.

Uspjehu romana Daše Drndić pridonijelo je nekoliko faktora. Prvo, to je dobra knjiga. Ali u konceptualistički uređenu svijetu - da parafraziram Bracu Dimitrijevića - nije dovoljno biti dobar slikar, presudno je kome je kraljeva lopta upala u vrt. I onda se događa da u Trstu nije ključno to što autorica tretira Lebensborn u ženskom ključu, dakle sa senzibilitetom za koji je sposoban malo tko izvan njihove polovice neba, niti smeta što je poprište Gorizia, nego presuđuje što to mogu pojmiti kao još jedan roman o granici i oko nje.

Tematika granice tu se vraća kao kob, ne samo u administrativnom smislu onih nekada čak bodljikavih žica koje su Trst odijelile prvo od njegova austrijskog zaleđa, pa od slavenskoga, u međuvremenu i od talijanskoga, nego i mnogo manje vidljivih ali i te kako nazočnih, i nerijetko tegobnih granica unutar kojih se Aron Hector Schmitz, prisiljen biti Ettore Samigli, osjetio ponukanim da postane Italo Svevo, unutar kojih su korifeji talijanskoga nacionalnog duha bili jedan Slataper ili jedan Stuparich, unutar kojih Italija tek sada ima snage otkriti Borisa Pahora kao (i) svog pisca (i mi imamo stanovite muke u prihvaćanju svojih pisaca na drugim jezicima, počev od talijanskoga).

Marketinška logika

Oko tih granica svoju Arijadninu nit pleo je i Fulvio Tomizza, a u širem luku i njegov parnjak/suparnik Claudio Magris, Tršćanin koji je za junaka svoga najpoznatijeg djela odabrao Dunav (on s Mediterana, kao što je Mediteran fascinirao Hrvata s Neretve). Trst još nije metabolizirao ni caricu Sissi, kamoli Rižarnu, jedini nacistički koncentracioni logor na talijanskom tlu, mnogo jednoznačniji po karakteru žrtava od nesumnjivo zlokobne Bazoviške jame.

Ako je u engleskome Trieste odabran kao naslov za knjigu Daše Drndić zato što miriše po orijentalnim granicama (ne samo po “željeznoj zavjesi”, nego još prije po Joyceovim lutanjima trbuhom za kruhom), u Italiji je prihvaćen upravo zato, marketinškom logikom, da bi draškao tu više opscenu nego golicavu opsjednutost granicom kao mitom i kobi.

O da, i Daša Drndić u tom romanu piše o granici, ali drugoj i zapravo kobnijoj: o granici ljudskosti, granici čuvstva. To je jamačno potresnija tema nego Trst, gotovo slučajan u njezinoj knjizi. Ali habent sua fata libelli - nikada se ne zna što će privući publiku nekom naslovu. I gdje. Bitno je da se uzme u ruke - ako vrijedi, traje. A uvjeren sam da vrijedi. Hrvatska publika to zna.

Izdvajamo