PRIČE KRISTINE GAVRAN

Intimna knjiga bez velikih riječi s kojom se svaki čitatelj može stopiti

Foto: Damjan Tadić / CROPIX / Foto: Damjan Tadić / CROPIX

Foto: Damjan Tadić / CROPIX

Već je dosta pisano o novom naraštaju pripovjedača koji su unatrag godinu, dvije bitno obogatili hrvatsku kratkopričačku scenu i tako, nakon perioda u kojem je gotovo potpuno dominirao roman, ulili novu energiju u taj važan prozni žanr. Nekoliko je debitantskih knjiga priča u posljednje vrijeme doista isplivalo na sam vrh domaće prozne produkcije; podsjetimo se samo onih koje potpisuju Korana Serdarević, Mihaela Gašpar, Marko Gregur ili Ivan Jozić, no teško je i zapravo nemoguće govoriti o novom poetičkom modelu jer sve njih, osim literarne kompetencije, ne povezuje puno toga zajedničkog, čak niti godina rođenja.

U tu se lijepu priču o novim kratkopričašima odnedavno odlično uklapa još jedno novo ime. Ona je Kristina Gavran i u pisanje proze uputila se iz prostora drame u kojem je već doživjela profesionalne uspjehe. Ta mlada autorica, koju ljubav prema putovanjima i promjenama mjesta boravka ne određuje samo u njezinom proznom prvijencu nego i u životu, prije četiri je godine nagrađena nagradom Marin Držić za dramu “Spremni” koja je potom i uprizorena u Zagrebačkom kazalištu mladih, a tome je prethodio niz dramskih tekstova objavljivanih u časopisima, na radiju i nagrađenih na “Malom Maruliću”, a njezina dramska kompetencija do danas je već i međunarodno potvrđena.

Ovako opsežno bavljenje autoričinom profesionalnom biografijom ipak nije naodmet jer vjerujem da se većina, poput mene, s njezinom prozom susreće prvi put, a svi ovi podaci govore kako uopće nema mjesta čuđenju kada nakon čitanja (opet, poput mene) utvrdite kako ste pročitali odličnu knjigu koja nadmašuje očekivanja vezana uz nekoga tko debitira u određenom žanru. Riječju, Kristina Gavran je kompletna i kompetentna pripovjedačica koja nas u svojim pričama vodi na putovanja po svijetu, ali ne ispisuje klasične putopise, koja progovara iskreno i proživljeno, ali opet ne u autobiografskom modelu.

Upravo je stoga “Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu” nevjerojatno zanimljiva zbirka; ne samo zbog mjesta na koja nas vodi, od Lisabona do Indije, od Londona do Istanbula itd., nego prije svega načina na koji na to putovanje krećemo. Premda je po odnosu prema građi, za koju se doista osjeća kako je poznaje “iznutra”, jasno kako se zapravo radi o osobnom i proživljenom iskustvu, Kristina Gavran u svojih osamnaest priča pripovjedačku palicu predaje drugima; muškarcima i ženama, domaćima i strancima, raznolikim pripovjedačima koje povezuje to što između putovanja i života postavljaju znak jednakosti i spremni su ili pak željni živjeti – putujući.

Ponekad je to putovanje tek san ili pokušaj bijega, kao kod žene koja marljivo skuplja novac za nikad ostvareno putovanje, ponekad žrtva kao kod djevojke koja prekida ljubavnu vezu jer čezne za Rusijom ili pak nasušna potreba bez koje je nemoguće egzistirati. Upravo zbog toga pripovjedačkog višeglasja na trenutke zaboravljamo na ključnu riječ i poveznicu čitave zbirke - putovanje - i fokusiramo se na šaroliku galeriju likova čije su sretne i nesretne priče prezentirane u fragmentima, ali dovoljno znakovito da budu gotovo savršeno potpune i ljudske.

Zavirujemo, tako, u kupee vlakova u kojima se događaju male tragedije i netrpeljivosti, u kuće imigranata koji sanjaju povratak, u svijest tinejdžerica koje putovanje još uvijek shvaćaju kao avanturu, pisca za kojeg je ono moguća inspiracija ili mlade majke koja odlučuje svoju bebu povesti u najromantičniji grad na svijetu. Putovanje, kretanje, sve to daje ovim pričama unutarnju dinamiku koja se jedino može postići pripovijedanjem, nikako statičnim medijem fotografije, jer one “rijetko donose istinu o putovanju”. Stoga ove priče nisu ulovljeni najbolji trenutak s putovanja, već mnoštvo njih koji nužno ne moraju biti lijepi i idilični. Kao što i putovanje ne mora biti egzotično i daleko da bi nas zauvijek obilježilo, dovoljno je otići i do Marije Bistrice, kao što to čini djevojčica sa svojom bakom.

Ono što Kristinu Gavran posve sigurno odmiče i razlikuje od recentne prozne produkcije jest fokusiranje na općeljudske sudbine i emocije uhvaćene u slike s putovanja, bez nekakvog jakog konteksta, pozadine koja donosi neku veliku temu, na kraju krajeva i bez ikakve buke i bijesa. Nježnost i atmosferičnost koja progovara iz njezinih putositnica, koje putem postaju ljudske sitnice, izbjegavanje poanti i velikih riječi, čine ovu knjigu jednom od onih “malih”, prikriveno ali ipak vrlo intimnih knjiga, koje odjednom postaju “velike” u očima čitatelja koji se s njom potpuno stapa i s punim povjerenjem kreće na uzbudljivo putovanje, bez obzira kamo ono vodilo.

Izdvajamo