PIŠE ZA DIE ZEIT

IVANA SAJKO, DOBITNICA NAJVEĆE NJEMAČKE NAGRADE ZA STRANU KNJIŽEVNOST Moj dobar književni život u Berlinu, gdje se moj glas doista čuje

Ivana Sajko i Alida Bremer dobitnice su Internationaler Literaturpreis, važne njemačke nagrade koju dodjeljuje Das Haus Kulturen der Welt, kulturni centar u Berlinu u suradnji sa zakladom Stiftung Elementarteilchen.

Nagradu su, Sajko kao autorica, i Bremer, prevoditeljica, dobile za “Ljubavni roman” (Liebesroman), lani objavljen na njemačkom. Uz veliku vidljivost koju Internationaler Literaturpreis donosi na germanskom tržištu, ide i novčani dio, 20.000 eura pripada autorici i 15.000 prevoditeljici nagrađena djela.

“To je najveća njemačka nagrada za stranu književnost prvi put prevedenu na njemački jezik. Ove godine bila je velika konkurencija, u izboru su bili, primjerice, i dobitnici Goncura. Internationaler Literaturpreis sigurno svakom dobitniku otvara nove mogućnosti, neki pomaci s ovom nagradom dolaze brže i s manje truda nego što bi ga u protivnom trebalo uložiti. Trenutno smo u pregovorima za američko i francusko izdanje knjige. Sljedećih godinu dana čeka me jako veliki broj čitanja širom Njemačke, gostovanja na festivalima”, govori Sajko.

 

Dobre kritike

“Ljubavni roman” je u Njemačkoj dobio više jako dobrih kritika. Na njemački je ranije prevedeno više njezinih drama. U Njemačkoj povremeno radi od 2001., od prije dvije godine i živi u Berlinu, otišla je na književnu stipendiju Daad, a po isteku odlučila ostati.

U novije vrijeme povremeno objavljuje komentare za Die Zeit. “Ne mogu se požaliti, dapače čini mi se da sam prilično vidljiva u ovdašnjem kazališnom i književnom krugu. Posla imam jako puno, a vidim i rezultate. Ovdje mi je sad puno lakše negoli, primjerice, prije dvije godine. Zato sam se i odlučila biti u Njemačkoj jer mi je tu bitno jednostavnije raditi negoli u Hrvatskoj, sad imam neku poziciju koja je dobra i koja mi daje puno više mogućnosti za rad, nego što bih je imala u Zagrebu”, zadovoljno kaže. U rujnu počinje raditi na kazališnom uprizorenju njezina prvog romana “Rio bar” (prevela Alida Bremer, 2008. objavljen u Matthes&Seitz Berlin). Radi ga za Stadttheater Gieβen, u Giessenu, poznatom po kazališnoj školi i konceptualnom teatru.

Nedavno je, priča, sudjelovala na forumu Zukunft der Demokratie (“Budućnost demokracije”) koji organizira ured njemačkog predsjednika Frank-Walter Steinmeiera, a moderira ga Steinmeier osobno. “Na te forume poziva intelektualce raznih profila, znanstvenike, književnike, različite umjetnike, filozofe. Na forumu na kojem sam sudjelovala gosti su bili Christoph Möllers, sudac i njemački pravni stručnjak, Donatella della Porta, profesorica iz Firence koja se bavi proučavanjem društvenih kretanja, analizira nastanak novih pokreta, političkih stranaka, kako se i oko kojih ciljeva ljudi organiziraju i povezuju te David Van Reybrouck, književnik i povjesničar, autor provokativne knjige “Protiv izbora”. Razgovaralo se o tome zašto ljudi osjećaju prezir prema politici, zašto se intelektualci ne uključuju više u političke stranke, zašto su stranke većinom prepuštene ljudima koji u politici traže osobnu korist i, s druge strane, zašto ti isti intelektualci ne čine ništa, očekujući da društvo ostane isto i da oni ostanu zaštićeni. Za mene činjenica da sam pozvana na jedan takav forum znači da u Berlinu imam potpuno drugačiju poziciju negoli u Hrvatskoj, to je poziv predsjednika koji jako ozbiljno razmišlja o tim stvarima i koji pritom nije okružen samo ljudima iz svoje zemlje, nego je vrlo otvoren, pa tako pozove nekog iz Belgije, nekog iz Italije, mene iz Hrvatske… Ovdje je bitno drugačiji pristup društvenim procesima koji se događaju oko nas. Vlada uvjerenje da ako mi, intelektualci, nešto ne napravimo, da nitko drugi neće. Naša je odgovornost da krenemo, da stvari kritiziramo, propitkujemo, mijenjamo. To je bitno drugačiji stav što se tiče javnog angažmana negoli je onaj vidljiv kod nas i u zemljama poput naše. Jasno da u i Hrvatskoj ima puno ljudi koji pokušavaju nešto napraviti, poput recimo Zagreb je NAŠ! pa nadalje, no zasad su takvi pokreti i inicijative premali da bi mogli promijeniti stvari koje su hrđave već puno godina. Bitna je razlika da ovdje u Berlinu dok pišem imam osjećaj da me netko čuje, da me stvarno čuje. Prošli sam mjesec u Die Zeitu objavila tekst o ratifikaciji Istanbulske konvencije u Hrvatskoj. Urednica mi je javila da je to pročitalo 88.000 ljudi. To je i za Die Zeit jako velika brojka. Odjednom imam osjećaj da me se stvarno čuje, pišem o onome što mislim da je bitno i jako je dobro znati da si to uspio reći 88.000 ljudi. To je velika razlika u odnosu na moj rad u Hrvatskoj.

Odjednom nemam osjećaj da govorim u prazno, da se derem bez veze, kako u nekakvoj svađi gdje me nitko ne sluša, a već sam recimo dvadeset puta ponovila istu stvar i sve uzalud, jer nikako da od svega toga, od sve te silne argumentacije, od onoga što radiš, pričaš, da to potakne neki funkcionalan razgovor. To neće potaknuti promjene, ali bitno je da potakne barem razgovor, za početak. Ne mogu, primjerice, zamisliti da hrvatska predsjednica pozove par intelektualaca raznih profila, pa i nekog književnika, i s njima ozbiljno razgovara o onome što radi…, to bi bilo doista neobično.

 

O čemu piše

Za Die Zeit sam, među ostalim, pisala na temu aproprijacije hrvatskih kulturnih institucija od strane desnice, o samoubojstvu generala Praljka, sad namjeravam pisati o odnosu prema manjinama. Poticaj mi je s jedne strane zahtjev za referendum o promjeni izbornog sustava, s druge film Nebojše Slijepčevića “Srbenka”. To se dade, na neki način, povezati i s problemom odlaska ljudi iz Hrvatske. Situacija se u zadnjih nekoliko godina bitno promijenila, od onih vremena kad je sama predsjednica s visoka poručivala ‘kome nije dobro neka ode’, a danas javno govori o tome da su otvorene granice i problem, jer ljudi ako mogu, a teško im je i ne valja im tamo gdje jesu - zbilja i odlaze.”

 

Umiranje srednjeg sloja

Radi na dramatizaciji, njezinoj iteraciji Hamsunove “Gladi”. “Kad sam krenula u taj projekt, prije svega me zanimala i pozicija samog Hamsuna. Istraživala sam njegov zadnji dio života, vrijeme kad se okreće prema nacizmu, Goebbelsu šalje svoju Nobelovu nagradu, potom se povlači po sudskom procesu i završava prezren. Jako me zanima ta pozicija čovjeka koji stoji na pogrešnoj strani, što se događa kad si u krizi. Moda je ne ulaziti u razgovor s onima za koje mislimo da su u krivu, desničarima, recimo. Kad pogledamo danas sve te populističke pokrete, oni se obraćaju ljudima koji se bude, bune, koji su politički sad vrlo aktivni, za razliku od srednjeg sloja koji umire. A politički aktivni su oni kojima nije dobro, koji ne žele da stvari ostanu iste, za razliku od nekog srednjeg sloja koji želi da stvari ostanu manje-više iste, jer im je još uvijek dobro. Sad je vidljivo koliko je veliki broj onih kojima - nije dobro.

Desnica i populizam rastu i u Njemačkoj. I koliko ovo bila bogata zemlja, na zadnjim izborima se pokazalo da su populistički politički pokreti uspjeli probuditi i pokrenuti ljude koji nikad nisu bili politički aktivni. Oni sad imaju dojam da netko govori u njihovo ime. Odjednom imaju stranke, imaju dojam da netko radi u njihovu interesu. Zato se dogodilo da AfD postane treća stranka u Njemačkoj. To govori da ima jako puno nezadovoljnih ljudi. Ja radeći ‘Glad’ pokušavam pisati iz te pozicije, iz pozicije nezadovoljna čovjeka koji će vjerojatno napraviti - grešku.”

Izdvajamo