Za ovu je kazališnu sezonu osječko Hrvatsko narodno kazalište najavljivalo praizvedbu drame Ivane Šojat “Agregatna stanja”. I makar ju kuća na svojoj internet stranici i dalje drži kao dio nadolazećeg repertoara, praizvedba je odgođena, jer autorica teksta u utrci je za osječku gradonačelnicu.
“Nisam htjela to odraditi onako preko volje, na brzinu, kako bih sad morala, jer zbog ovih izbora nemam vremena posvetiti se kvalitetno tom komadu koji bi se trebao ulaštiti prije postavljanja. Zato sam predložila intendantu da to prebacimo za sljedeću sezonu”, kaže Šojat.
Agregatna stanja
Tako će osječka publika ove sezone ostati uskraćena za dramu o četiri žene u 40-ima, od kojih svaka ima svoju priču, od tuda i naslov “Agregatna stanja”. “Jedna je raspuštenica, druga se nije nikad udavala, treća je u sretnom, četvrta u nesretnom braku, neke imaju djecu, neke nemaju, neke imaju karijeru, a neke su je se odrekle zbog djece i muža. Njih četiri nađu se oko partije belota, kreću piti vino i sve se u početku doima savršeno, da bi pred kraj, u pijanstvima, na površinu izbili svi problemi koji tište današnje žene. Žene, opterećene sa svih strana, koje imaju priliku ostvariti karijeru, ali se nisu uspjele riješiti obveza unutar obitelji koje i dalje stoje njima na plećima. Drama prikazuje ženu razapetu između dužnost majke i supruge i potrebe da se ostvari izvan obitelji, da ima vlastitu karijeru i vlastiti život.”
Lani je prvo izašla zbirka “Emet i druge priče”, a koncem godine Fraktura je objavila i njezinu pjesničku zbirku “Ljudi ne znaju šutjeti”. O naslovu, stihu iz pjesme “Karmine”, kaže: “Ljudi zapravo ne znaju šutjeti, i to ne nužno verbalno šutjeti. Čak i kad neke stvari prešućujemo, iz straha ili iz obzira, naš govor tijela, naši postupci, govore o tome, o toj tajni. To je poput onih ušiju cara Trajana, koliko god tajnu pokopali duboko u zemlju, ona postoji, ona egzistira u tkivu čovječanstva. Sve traume nastavljaju živjeti čak i ako ih prešućujemo...” Ili kako to govori lik u “Karminama”: “Mjesta masovnih smaknuća nikada ne šute/jer ljudi vazda bdiju nad vlastitim uzglavljima/ljudi ne znaju šutjeti kao ni djeca u strahu od cjepiva i kratkotrajne boli”.
Govoreći o smrti, koje je puno u njezinim stihovima, zaključuje da je “smrt nadzorna točka svakog čovjeka, jer bez spoznaje o smrti bili bismo bahatiji. Ovako, ona nas dovodi u red, ta spoznaja o vlastitoj smrtnosti.”
Dječak Luka
Godine 1991. bila je dobrovoljka Domovinskog rata: “Ratno iskustvo naučilo me poniznosti. Poniznosti i velikom poštovanju prema svakom trenutku u životu što ga živimo, jer svaki trenutak može biti posljednji. Shvatila sam da nismo sigurni, da nam sigurnost ne može pružiti ni mladost, niti zdravlje, da se sve može promijeniti u hipu. To je neka temeljna odrednica onoga što ja danas jesam.”
Godinama radi na opširnom povijesnom romanu glavni lik kojeg je Luka, desetogodišnjak dankom u krvi odveden u janjičare. Dječak postupno mijenja identitet, postaje Ibrahim, mijenja vjeru, sudjeluje u nekima od povijesnih bitki Osmanskog carstva, a sve to na samrtnoj postelji pripovijeda sinu. Autorica kaže da si je zadala rukopis dovrši do konca godine. “Istraživanja su mi oduzela puno više vremena no što sam mislila, jer to je ne samo opsežna tema, to je ne samo povijesno-činjenično, već i kulturološki vrlo zahtjevno.
Vrijeme za pisanje
Mi danas doživljavamo cijelo Osmansko carstvo kao mrak koji je zapljusnuo Europu, sijao smrt i donosio neznanje. Ali - nije. Osmansko je carstvo, osobito za vrijeme Sulejmana, velikog sultana pjesnika, bilo na vrhuncu.
To je carstvo očuvalo, ali i razvilo mnoge znanosti, prevodili su filozofe antičke Grčke, razvijala se umjetnost, glazba”, kaže i dodaje: “Za razliku od Europe toga doba, gdje si se morao roditi u kraljevskoj obitelji da bi se popeo na vrh, odnosno da bi ostao na vrhu, u Osmanskom si se carstvu mogao roditi kao posljednji od posljednjih i doći do statusa velikog vezira. To je carstvo puno više prilike davalo inteligentnim ljudima koji su se htjeli obrazovali.”
Uz novi politički angažman, posao u osječkom HNK, prevođenje kojim se također puno bavi, kad piše? “Kirurški si odredim vrijeme kad ne želim dopustiti da me itko uznemirava. Kad osjetim nadahnuće, bacim se u to i pišem, isključim se od svijeta, ne javljam na telefon, fokusiram se na tekst. Tako sam uvijek funkcionirala. Preko dana obično me, ja to volim reći ‘pojede svijet’, zatruje me svijet, a kad me zatruje svijet više nisam u stanju išta napisati. Zato se najčešće probudim rano, jako mi je važan onirički dio, nadahnuće mi često dođe u snovima, dobijem u snovima gotovo pa cijelo poglavlje. Probudim se s time u glavi, sjedam, najčešće tako u zoru, oko šest ujutro i pišem.”