Lav Nikolajević Tolstoj (1828-1910) bio je neugodan do istine: “Čak i da je sve što radite ugodno, ipak biste morali biti u stanju odgovoriti na pitanje: zašto to radite?” Ovu rečenicu napisao je u knjizi “U što vjerujem?”, koju je već davne 2012. objavio VBZ. A sada nam isti izdavač i prevodilac, Luka Malnar, poklanjaju novu Tolstojevu knjigu “Što nam je dakle činiti?”
L. N. Tolstoj jedan je od onih velikih pisaca, poput J. J. Rousseaua, koji su se mogli i znali okomiti na aktualnu situaciju u društvu svoga vremena. Ali takve njihove knjige, poput Defoeova “Obilaska cijeloga otoka Velike Britanije”, ili “Društvenog ugovora”, pripadaju onim djelima koja se rado zanemaruju i rijetko kad ulaze u književni kanon s pripovjedačkim remek-djelima istih autora. Jer, jednom neugodna istina ostaje - neugodna.
“Cijeli svoj život proveo sam na selu. Kad sam se 1881. preselio u Moskvu, zaprepastila me gradska bijeda”, izravno započinje Tolstoj. Pa opisuje kako je obilazio sirotinjske četvrti, skupa s popisivačima stanovništa, odlučan da gladnima i jadnima pomogne novcem ili kako drugačije. No, njegov je pokušaj završio neuspjehom. Vratio se na selo i analizirao ga, pišući pritom o odnosu sela i grada.
“Oni (siromašni) nisu nikad priznali da postoji potpuno pravo jednih na neprekidan praznik, dok drugi neprestano poste i rade”, bilježi pisac. Kao da je u pozadini odnosa bogatih i siromašnih neki novi a nepisani društveni ugovor. “Plava krv”, rekao bi Henry Adams, premda nije objasnio kako su, a bez plemića, jedni i drugi stasali u Americi.
U Tolstojevoj analizi ima podosta osjećaja krivnje, već zato što je kao grof i nasljednik proživio mladost lagodno, koristeći se kmetovima i kmeticama. Njegov osobni moralni preokret, oko 30-te, jedna je od zagonetki u biografijama velikih:
“I eto, kad sam dublje zavirio u prirodu gradske bijede koju nisam mogao spriječiti, postalo mi je jasno kako je, kao prvo, uzrok taj što ja grabim životno neophodna dobra seljacima i dopremam sve to u grad. Kao drugo, koristeći se svime onime što je odvučeno sa sela, ja ću ovdje svojom bezumnom raskoši mamiti i upropaštavati seljake, koji su za mnom stigli u grad, ne bi li nekako vratili ono što im je oduzeto na selu.”
“Mi bogati” najveća smo prepreka u pomoći sirotinji, ta “naša” nemogućnost da se s njom zbližimo. Devet desetina “radnog naroda” živi uz stalni napor, dok jedna preostala, “neradnička klasa” živi sve raskošnije, privlačnije i bezbrižnije, “zahvaljujući potpori znanosti i umjetnosti”. “Sve što može reći znanost, razmatrajući sadašnje ekonomsko stanje, jest da neki ljudi polažu pravo na zemlju i alate radnika.”
Pa kad ekonomist tvrdi da je osnovni zakon proizvodnje “podjela na čimbenike”, Tolstoj onda pomišlja na zoologa, koji je vidio “jako puno češljugara u krletkama, podrezanih krila”. Na temelju toga drži “da su krletka, posudica za vodu i mehanizam koji je pomiče osnovni uvjeti za život ptice” - ona mu je metafora za čovjeka.
Nebo je bilo i ostalo negdje drugdje. O slobodnom letu ni riječi. Je li to, u logici legitimna zamjena pretpostavki? Čini se da ekonomija slično računa i danas: moguća je propast svih osim nje same.
U XVIII. poglavlju knjige Tolstoj, na temelju članka profesora Janžula, opisuje novu povijest Fidžijskog otočja. Pučanstvo je živjelo u rajskom blagostanju sve do 1859. kada je SAD zatražio od njega obeštećenje od 45.000 dolara, zbog gubitka koji su Fidžijci “tobože nanijeli” nekim američkim građanima. Zauzeli su “nekoliko najboljih otoka” i zaprijetili ostalima bombardiranjem.
Priča je duga, a zaključak nešto kraći: “Ova tragična epizoda u životu Fidžijaca najbolje pokazuje što je to novac i koje je njegovo značenje.” Ako su topovi, ubojstva, grabež zemlje “osnovni oblik porobljavanja”, na kraju dolazi novac “koji je zamijenio sve ostale oblike”.
Igrom slučaja, na registraciji osobnog vozila imao sam u torbi “Što nam je dakle činiti?”. Obavio sam nužno, a zatim sam morao platiti porez na vozilo, što sam, inače, činio koncem godine. Tragikomično, dosjetio sam se da smo svi mi Fidžijci prema državi. Bez poreza, naime, nema prometne dozvole. Ali, nije to ucjena.
Na kraju, Tolstoj je na naslovno pitanje odgovorio pomalo utopijski. Kao prvo: “Ne smijem lagati sebi ni drugima, ne smijem se bojati istine, kamo me god ona odvela.” Tko to može, neka prvi baci kamen na ostale. Drugi odgovori nalaze se u knjizi, kao i nagradno pitanje: da li je mijena zaista stalna?