Biva najlogičnija stvar na svijetu da Josip Novaković desetljećima, na američkim, posljednjih pet godina na kanadskom sveučilištu u Québecu podučava kreativno pisanje. Kad čovjek čita njegove rečenice lišene svakog suvišna detalja, lako je zamisliti da, kad ne piše, drugima objašnjava kako se riješiti nemaštovitih opisa, predvidljivih pridjeva, čudnovatih sintagmi što često literaturu ne oplemenjuju, već opterećuju. Deset godina nakon što je napisana, Profil je ovih dana u prijevodu Saše Dracha objavio zbirku Novakovićevih priča “Požuda - priče o ljubavi, ratu i nadi”.
Makar je u Ameriku emigrirao prije gotovo 40 godina, u zbirci je puno više priča o ovdašnjim ljudima i minulim ratovima, negoli anglosaksonskih motiva i likova. Rat portretira intimistički, kroz lik ustrašena hrvatskog Srbina, izgubljena bošnjačkog pacifista, zatim dječaka koji od neprijateljske vojske dobiva minobacač da puca na vlastiti grad i odabire granatirati - školu. “Kao klinac strašno sam mrzio školu. Kad mi je bilo sedam, stariji me brat nasamario, rekao je da je napravio malu atomsku bombu. Obradovao sam se, ‘ajde da razorimo školu’. U Americi je, poznato, veliki problem pucnjava po školama. U priči sam dio te američke agresivne kulture prenio na naš teritorij i stavio u kontekst rata. Da nekom dečkiću dadete šansu da puca na svoj grad, na što bi prvo pucao? Na školu, valjda.”
Upozorava na socijalnu patologiju koje je više no što ćutimo. “Svako u sebi ima jedan opasan nivo svijesti. Grozno je zamisliti među čime se mi to krećemo, usred te opasne mašte, vlastite i tuđe. Lufthansin pilot koji je nedavno namjerno strovalio avion i ubio putnike sigurno nije jedini koji je o takvom činu maštao.
Kad vozim cestom, nekad pomislim ‘a što sprečava onog iz suprotnog pravca da odjednom ne skrene na mene i da obojica nestanemo?’ Kad se takvo što dogodi, čudimo se kako se dogodilo, zapravo bismo se mogli čuditi - kako se takve stvari ne događaju češće. Destruktivne misli postoje i u mojoj glavi, znam da ponekad postoje u skoro svakoj glavi i sad je pitanje kako se borimo s tim destruktivnim dijelom naše mašte”, kaže autor.
Neki, eto, pišu. Uzmu to kao materijal..., kažem.
“Bitno je da se puno radi, bilo što. U radu je spas”, dalje će pisac koji je u mladosti razmišljao da postane psihijatar, pa je tako i upisao medicinu. Na koncu je studirao psihologiju, filozofiju, magistrirao književnost i teologiju.
U priči “Poštanska marka” govori o Nedeljku Čabrinoviću, mladiću koji je prvi bacio bombu na nadvojvodu Franju Ferdinanda, ali je - promašio, pa je njegov posao dovršio Gavrilo Princip. (“On će umrijeti kao srpski mučenik, a ja ću umrijeti nepoznat”, kaže u priči Čabrinović.) Čabrinović umire mučeći se, među ostalim, grizodušjem jer je troje nadvojvodine djece ostalo bez roditelja. “Zaintrigirao me taj lik, o čemu li je on sve mogao razmišljati? U priči sam mu dao da opiše što mu se i kako dogodilo. U tamnici umire od tuberkoloze, zimi, bez grijanja, vezan za čeličnu kuglu, sva toplina njegova tijela izlazi van preko tog čelika...”
U “Ponoćnim gostima” ponešto se poigrava stereotipom o glupim policajcima. “Policajci nisu samo ponekad glupi, već i jako opasni. U Americi od njih često treba zazirati, ako si crnac upadljivija si meta, ali treba zazirati i ako si bijelac. U nekadašnjoj su me Jugoslaviji na svakom ćošku legitimirali. Zbog njih sam skoro sat vremena zakasnio na prijemni ispit na zagrebačkoj arhitekturi. Zaustavili su me i pretresali pola sata. Imao sam dugu kosu, valjda sam im zato bio toliko sumnjiv.”
U njegovim pričama, bilo uzgred ili simptomatski, često ima viceva. “Zapanjuje koliko se rijetko viceve prepričava u književnosti. Vicevi o nama štošta govore, baš kao i snovi. Ono što nam je smiješno, ono čemu se zluradujemo, taj schadenfreude, dosta pokazuje što je u nama potisnuto nekom represijom, normom, što ne možemo izraziti direktno, van izađe vicem.
Kad su me pitali zašto je došlo do rata ovdje, rekao sam da smo pričali puno viceva i, kad nam je ponestalo viceva, odjednom smo sve te šale shvatili ozbiljno. No, kad se, recimo, čitaju razgovori sa Staljinom, vidi se da je Staljin imao fantastičan smisao za humor, što ga nije spriječilo da počini tolika zla. Tako da i ta moja ‘teorija” kako, da smo nastavili pričati viceve, ne bi došlo do zla, očito nije pouzdana.”
Kanađani, kaže, ne očekuju da pisac bude neka vrsta savjesti društva. “To je dobro, jer piscima puno ne vjerujem. Nedavno sam bio u Gruziji, američki, engleski, njemački i drugi pisci raspravljali su o odgovornosti pisaca, govorili da je na piscima da štite slobodu. Rekao sam da, ako bismo vlast dali piscima, nema jamstva da bi stvari bile bolje. Ideja da književnost oplemenjuje dušu u kontekstu politike slabo funkcionira. Vaclav Havel je bio izvrstan političar i predsjednik, ali nije bio izvrstan pisac. Dobrica Ćosić je bio odličan pisac i strašno loš političar. Biti dobar pripovjedač ne znači istovremeno biti ispravan, human i mudar.”