Rođen i odrastao u predgrađu Havane, gdje i danas živi, Leonardo Padura među najpoznatijim je kubanskim piscima. Ne spada među subverzivne disidente, makar otvoreno kritizira sustav.
U nas je preveden njegov roman “Čovjek koji je volio pse” (Duška Gerić Koren, izdavač Hena com), knjiga koju su za nedavnog posjeta španjolskog premijera Meksiku, spominjala i dvojica premijera – domaćin i gost.
U opširnom povijesnom i psihološkom trileru (gotovo sedam stotina stranica) Padura se bavi ubojstvom Trockog. Nakon što je preživio Staljinov Sibir, egzil u Turskoj, Francuskoj i Norveškoj, Trocki je ubijen u Meksiku 1940. Cepinom udarivši ga u glavu, ubio ga je španjolski komunist Ramón Mercader.
Padura je slavu prvo stekao svojim kriminalističkim romanima. “Čovjeka koji je volio pse” kritika je dočekala pohvalama te ga odmah smjestila u latinoamerički modernistički kanon.
Iscrpno piše o životu Trockoga u izgnanstvu te detaljno ocrtava mentalni sklop Ramóna Mercadera prije ubojstva, za vrijeme ubojstva i nakon što ubija Trockog.
Zašto roman o Lavu Trockom, što vas je navelo da se bavite njime?
- Trockome me privuklo ponajprije moje kubansko neznanje. U jednom sam trenutku potkraj sedamdesetih, za vrijeme studija, htio doznati nešto o osobi o kojoj sam znao jedino da je postojala i da je bila bitna za boljševičku revoluciju, o osobi o kojoj se, međutim, nije govorilo, a ako bi se i spomenuo, o njemu bi se govorilo kao o najvećem neprijatelju revolucije. Odnosno, politika prema njemu bila je ista kao i ona u SSSR-u. Tada sam naišao na dvije knjige objavljene u Moskvi u nakladi izdavačke kuća Progres, koja je objavljivala naslove na stranim jezicima. Obje su knjige djelo skupine sovjetskih autora s neke akademije, a zvale su se “Trocki, izdajica” i “Lažni prorok…” To je u meni probudilo još veću znatiželju koju nisam imao kako riješiti. A onda sam 1989. prvi put otputovao u Meksiko i posjetio kuću u koju se Trocki povukao i u kojoj je ubijen i to me mjesto ganulo. Bilo je to mjesec dana prije pada Berlinskoga zida… i moja je znatiželja sve više rasla. U to sam vrijeme nekoliko puta na godinu putovao u inozemstvo pa sam nešto mogao i nabaviti i čitati… Ali, što se tiče samoga romana, na pisanje o Trockom nije me naveo sam Trocki, nego njegov ubojica. Činjenica, koju sam otkrio devedesetih, da je Ramón Mercader, Staljinov čovjek, zadnje četiri godine svojega života proživio na Kubi i bio u istome gradu u kojemu sam ja bio, u isto vrijeme kada i ja, dokaz da je čovjek, koji je bio jedan od aktera povijesti, dijelio vrijeme i prostor u kojemu sam ja živio – zapalili su iskru zanimanja koja me nekoliko godina poslije navela na to da počnem opsežno istraživanje što mi je omogućilo da napišem roman. Istraživanje, koje sam uspio provesti, zahvaljujući velikoj količini informacija što su počele kolati nakon otvaranja moskovskih arhiva iz kojih su izišle mnoge činjenice, ponovno ispisujući povijest… premda se u tim arhivima nije pojavilo ništa što bi bilo izravno povezano sa zločinom, jer je Staljin u svoje vrijeme uništio svu dokumentaciju o operaciji kojom je osobno upravljao.
Kako je vaša knjiga o Trockom primljena na Kubi?
- Mislio sam da taj roman neće biti objavljen na Kubi. Ali, prevario sam se. Španjolsko izdanje objavljeno je 2009., kubansko 2011. Roman je na Kubi predstavljen u punoj dvorani na Sajmu knjige iste godine, a poslije je dobio Nagradu kubanske kritike, zahvaljujući čemu je doživio novo izdanje. Sjećam se da sam imao jedno predstavljanje na kojemu je u jednoj večeri prodano tisuću primjeraka, potpisao sam ih gotovo 800. Te naklade nisu visoke, nekih tri-četiri tisuće primjeraka, što je normalno na Kubi, iz izdavačkih i ekonomskih razloga. Neobično, treće izdanje, prije dvije ili tri godine, nije pušteno u prodaju, isparilo je po odluci Nekoga, i tek se ove godine pojavilo na štandovima sajma knjiga u Havani... Recepcija knjige od samoga je početka varirala: nekim se ljudima knjiga činila “neprikladnom ili neprimjerenom”, ali čitatelji su je primili s oduševljenjem. Mnogi su mi zahvalili što sam napisao knjigu koja im je omogućila da otkriju nepoznatu povijest i da otkriju svoju povezanost s tom poviješću, na koji su način na njih utjecali neki procesi o kojima govorim u knjizi.
Govorite dosta otvoreno i kritično u zemlji koja je i dalje puna političkih zatvorenika. Kakva je vaša pozicija na Kubi?
- Moj položaj je vrlo jednostavan, ali vrlo poseban: ja sam državljanin Kube koji živi i piše na Kubi i pokušava obaviti svoj posao na najpošteniji i najotvoreniji mogući način i, istina je, nisu me zatvorili zbog onoga što radim i kako to radim. Izvan Kube imam medijsku vidljivost, što u svojoj zemlji nemam, ali nije strašno.
Čega se u životu najviše pribojavate?
- Ma gle, Kuba nije raj, ali mislim da nije ni pakao. Moje knjige slabo, ili uopće ne cirkuliraju Kubom, ali nitko me ne progoni (barem koliko ja znam), u novinama i televiziji na otoku pojavljujem se sve rjeđe, ali nitko me ne pritišće. Ne mogu zanijekati da sam se u nekim trenucima bojao, recimo, da neka od mojih knjiga neće biti objavljena na Kubi, ali s tim se strahovima suočavam jednostavno tako da radim ono što moram raditi, pišem ono što trebam pisati i idem dalje ne okrećući se preko ramena, čak ni na lavež pasa iznutra i izvana (onih pasa o kojima govori don Quijote). Osim toga, nisam, niti sam bio, stranački politički aktivan – ni na koji način – a moj odnos s društvom odnos je pisca koji ima, ili misli da ima, građansku i književnu odgovornost prema onome što vjerujem da je istina, premda, kao što se zna, moja istina nije istina drugih ljudi... No, siguran sam da u mojim knjigama nema nijedne laži o onome kakav je bio i kakav jest život na Kubi. I ako plaćam danak ušutkavanja, nevidljivost, onda ga smatram cijenom koju moram platiti i koju plaćam.
Najviše se bojim da neću moći napisati novi roman i da ga neću moći napisati kao izazov, kao pokušaj da pobijedim samoga sebe, jer, uspio se ja pobijediti ili ne, uvijek izazivam samoga sebe. Od pomisli da to neću moći obuzima me strah, a jako se bojim i toga da ću jednoga dana prestati funkcionirati kao, kako je to rekao Hemingway “rođeni detektor sranja” što po njemu (a i po mojem mišljenju) mora biti pisac i u čemu mnogi pisci ne uspijevaju.
Vole li Kubanci čitati? Što općenito znači biti uspješan pisac u vašoj zemlji?
- Mnogo ljudi na Kubi čita, ide u kazalište, odlazi na izložbe i koncerte. Ali mislim da sve manje ljudi čita, a oni koji čitaju, čitaju manje. Mislim da je to gotovo globalni proces. Kao i odlasci u kino onako kako se išlo prije gotovo dvadeset godina. Tome još treba dodati činjenicu da Kuba nije zemlja koja uvozi knjige, zbog karaktera politike i kulturne politike i zbog jednostavnih ekonomskih razloga. Knjiga koja u Španjolskoj stoji 20 eura, prosječna je kubanska mjesečna plaća... A istodobno nacionalni izdavači ne zadovoljavaju potrebe mogućih čitatelja, a ni promocija književnosti nije najbolja. Tako da mnogi čitatelji, na tradicionalan način, nemaju pristup onome što bi željeli čitati.
S druge strane, biti uspješan pisac na Kubi često znači biti poznat, ali i manje čitan pisac nego što bi trebao biti. Meni se stalno događa da se susrećem s osobama koje mi govore da nikad nisu mogle pročitati nijednu moju knjigu jer ih nisu našli. Ipak, imam mnogo čitatelja, čak i onih koji se deklariraju kao moji fanovi. Ali unatoč tome što sam dobitnik Državne nagrade za književnost za 2012. godinu, što je najveće priznanje za jednoga kubanskog pisca, kao što sam već rekao, jedva da se pojavljujem u novinama i na nacionalnoj televiziji. Više intervjua dajem u Kolumbiji, Meksiku, Španjolskoj nego na Kubi...
Koje su najveće zablude što ih Zapad ima o Kubi?
- Dijelom smo o tomu već razgovarali. Kuba je zemlja vrlo kompliciranoga svakodnevnog života, s ekonomskom neimaštinom koja nas je dugo pratila, u kojoj je njezina vlastita vlada priznala da plaća nije dovoljna za život.... ali gdje, na ovaj ili onaj način, ljudi žive. Jedni bolje od drugih, i sve udaljeniji jedni od drugih u materijalnim mogućnostima, jer se kompaktno društveno tkanje koje je postojalo do 1990. godine danas razvuklo, a razlike u ekonomskim mogućnostima sve su veće. Ipak, Kuba je zemlja u kojoj nitko ne umire od gladi i svima je dostupno više nego pristojno javno zdravstvo, ali gdje katkad ne možeš pronaći hranu ili je ona cijenom mnogima nedostupna, ili pak u ljekarnama nema određenih lijekova, ali istodobno isti ti ljudi, kada mogu, uživaju slušajući glazbu i ne nedostaje im razloga za slavlje. Kubu je jako teško objasniti. I vrlo je slična stereotipima koji kruže svijetom, ali ti stereotipi istodobno ne obuhvaćaju sve bogatstvo i sve proturječnosti složene stvarnosti. Mislim da je veliki problem to što se Kubu pokušava objasniti u okvirima “za” ili “protiv”, a između toga dvoga nalazi se zemlja s mnogim nijansama.
U romanu “Heretici” pišete o devet stotina izbjeglica koje su 1939. kubanske, američke i kanadske vlasti odbile primiti. Povijest kao da se na razne načine ponavlja i perpetuira. Može li svijet opstati lišen solidarnosti?
- Epizoda tih 900 Židova koji se nisu mogli iskrcati na Kubi i u SAD-u 1939. žalostan je događaj, u slučaju Kube bio je iznimka, jer je otok uvijek primao emigrante i zemlja je u kojoj su Židovi živjeli bez ikakvih pritisaka.
Danas je situacija emigracije, premda može imati političke, rasne, društvene razloge, proces temeljno gospodarskoga karaktera. Ljudi više ne traže bolji život, nego traže život, sam život. Hranu i posao, kakvi god oni bili. Kad bi barem postojala ljudska solidarnost, više osjećaja za to što znači bježati od strahota bijede i kad bi se barem uspostavile politike koje bi se s više humanosti odnosile prema onima koji najviše najebu.
Hoće li stvaranje koliko-toliko otvorena gospodarskog tržišta, koliko god da njime i dalje dominira vlast, na Kubi, zemlji u kojoj nije bilo gladi i beskućnika, donijeti veće socijalne probleme, povećati socijalne nejednakosti? Koliko je moguće da ćemo na Kubi gledati scenarij koji se dogodio u zemljama istočne Europe za doba tranzicije iz socijalizma u liberalni kapitalizam? Bojite li se, primjerice, da ćete ostati bez kvalitetnog zdravstva i školstva po kojem je Kuba do sada bila poznata?
- Sve je moguće. Povijest je proces u stalnom kretanju koji katkada radi drastične zaokrete. Na Kubi, koja se još nije otvorila tržišnoj ekonomiji, postoje društvene nejednakosti koje vlada pokušava ublažiti, ali to čini više mehanizmima kontrole bogatstva nego uspješnim rješenjima za smanjenje siromaštva, jer uspostavljeni ekonomski sustav nije bio efikasan i produktivan. Sama kubanska vlada priznala je da je gospodarska efikasnost škola kroz koju zemlja prolazi. U obrazovanju je, primjerice, kvaliteta pala jer profesori prelaze u druga zanimanja u potrazi za boljom zaradom i boljim životom. Ima dužnosnika na Kubi koji se jako brinu jer neovisan radnik ili privatnik može zaraditi određenu svotu koja mu omogućuje život na višoj razini, a pravi je problem pronalaženje rješenja koje bi i drugim radnicima omogućilo slične mogućnosti.
O toj novoj situaciji i gospodarskoj nejednakosti puno govorim u najnovijem romanu “Transparentnost vremena”, koji je objavljen prošle godine.
Prijedlog novog ustava koji je u prosincu prihvatio parlament i dalje zadržava jednostranački sustav. Vidite li negdje na horizontu ikakvu šansu da na Kubi u skoroj budućnosti zaživi kakvo-takvo višestranačje, makar i samo formalno?
- Možda, sve je moguće. Ali sada se ne čini da je ta mogućnost blizu.
Niste, poput mnogih kubanskih umjetnika i intelektualaca, emigrirali. Što je dovelo do toga da ostanete kod kuće?
- Ja sam kubanski pisac i trebam Kubu da bih pisao... i da bih živio. Početkom devedesetih, kada je kubanska ekonomska situacija postala nepodnošljiva, mnogi su (ne samo umjetnici) otišli iz zemlje. Imao sam tada mogućnost to učiniti, pokušati potražiti život s manje ekonomskih ograničenja. Ali sam odlučio ostati na Kubi i, uz sve zamislive i nezamislive nestašice, posvetiti se svojem poslu književnika. Kako nije bilo gotovo ničega, živio sam gotovo ni od čega, ali sam pisao. Izvan Kube morao bih raditi kao novinar, profesor, ne znam, bilo što da bih živio... a na Kubi gotovo nisam imao od čega živjeti, ali sam mogao pisati. I to sam činio i činim. Ne želim time reći da pisac bolje živi u siromaštvu. Nitko ne živi dobro u siromaštvu. Govorim samo o prioritetima, a moj prioritet je pisati i za njega sam se odlučio. I hranio sam se, ako ne organski, onda barem intelektualno, tom kubanskom realnošću u kojoj sam živio, u kojoj sam sudjelovao, koju sam poznavao, i koja je oslonac književnom radu koji mi je omogućio da napišem više od dvadeset knjiga. Otkako je to postalo zakonski moguće, 1995., postao sam nezavisni profesionalni pisac te sam napustio novinarski rad u kulturnom časopisu (premda se nikad nisam prestao baviti novinarstvom). U to sam doba imao jako malo novca, ali sam imao potrebu napisati sve što sam mogao. I, da zaključim: ostao sam na Kubi, i dalje sam na Kubi, jer je to moja zemlja i jer egzil, premda daje mnoge prednosti, ne dopušta slijediti unutarnji puls realnosti toliko složene kao što je kubanska, u kojoj se čini da se ništa ne mijenja i da se mnogo toga mijenja, u društvu i u glavama Kubanaca. I dalje sam tu jer pripadam ovoj zemlji, ovome gradu, ovoj kulturi.
Što mislite o politici Donalda Trumpa u kontekstu Kube i je li Obama doista bio dalekovidan kad je krenuo otvarati se prema ondašnjoj Kubi?
- Obama je pokušao otvoriti jedan prozor zbog čega su se jako zabrinuli neki iz kubanske vlasti. Toliko da su, dok je Obama to pokušavao, te vlasti iznutra zabijale čavle u prozor kako se on ne bi otvorio i kako ne bi ušao zrak drugoga svijeta. Ali onda je došao Trump i sve se sredilo: vratio je političku situaciju između dvije zemlje u polje sukoba i opet zatvorio mogući prozor. Trump radi isto što su godinama radili drugi sjevernoamerički političari i imat će iste rezultate kao i oni. Obama je htio promijeniti igru, a njegovi prvi potezi stvorili su očekivanja koja su poslije isparila. Danas Trump ustraje na politici embarga (čak je pokušava učiniti još čvršćom) i vraća najbolju retoriku iz vremena hladnoga rata.
Mnogi zapadnjaci odlaze na Kubu u tamošnja odmarališta namijenjena strancima, provedu tamo tjedan, dva, ali Kubu ne vide, s Kubancima ne razgovaraju. Što mislite o takom turizmu?
- Takav tip turizma postoji u gotovo cijelom svijetu. Ne mislim da oni koji putuju u Bangkok znaju kako doista ljudi tamo žive, kao što ni oni koji posjećuju piramide ne znaju kako danas žive Egipćani, premda jako dobro znaju kako su živjeli u vrijeme faraona. Kuba, kao i cijelo karipsko područje, ima najbolju klimu na svijetu, neke od najboljih plaža, u veljači imamo 28 stupnjeva i možeš se kupati u moru. Kanađanina koji je na 28 stupnjeva, ali ispod ništice, i tri sata udaljen od kubanskih plaža… zanimaju baš te plaže. Turizam ne jamči upoznavanje zemlje, nego onoga što je vidljivo u toj zemlji, što se gotovo uvijek može izvesti iz zemlje. Ali turizam u svakom slučaju otvara prozore (jer nisu svi koji dolaze na Kubu Kanađani koji bježe od hladnoće), omogućuje kontakte, pokreće gospodarstvo a, u kubanskom slučaju, važan dio gospodarstva je u rukama malih poduzetnika i privatnika.
Koliko se Kuba promijenila zadnje dvije-tri godine?
- I mnogo i malo. Politički i gospodarski sustav praktično je isti već jako dugo, premda je od 2008., s dolaskom vlade Raúla Castra, bilo promjena u nekim aspektima društvenoga i gospodarskog života koje su izazvale više promjena nego što su možda predvidjeli. Danas mnogi na Kubi putuju u inozemstvo i, recimo, znatno je povećan uvoz proizvoda iz Paname, Meksika, pa čak i Haitija, što hrani crno tržište zahvaljujući kojemu mnogi žive. Danas je, osim toga, pristup društvenim mrežama mnogo veći i to stvara drukčiji odnos prema informacijama.
Znajući kako su se događale promjene u drugim bivšim komunističkim zemljama, gledajući sad kako dinastija Castro odlazi, imajući u vidu da vi niste istočna Europa, da imate drugačiju povijest i drugačiji mentalitet – što mislite kako će izgledati Kuba za 10, 15 godina? Koliko je realno očekivati velike promjene?
- Budućnost je teško prognozirati bilo gdje u svijetu. Više od 50% stanovnika Sjeverne Amerike nije zamišljalo budućnost s predsjednikom poput Trumpa. U listopadu 1989., kada sam bio u kući Lava Trockog u Meksiku, nitko mi nije mogao reći da za mjesec dana Berlinski zid više neće postojati. Zadaća prognoziranja u kubanskom je slučaju još složenija jer nema dovoljno informacija. Prije par dana prijatelj mi je rekao da smo živjeli u trajnoj sadašnjosti i da ćemo u njoj i ostati. Je li to optimistično ili pesimistično? Kako god bilo, moramo očekivati promjene, jer Kuba treba promjene želi li doista da ljudi bolje žive, želi li da gospodarstvo funkcionira. Već se godinama govori o unificiranju valute u zemlji koja funkcionira s dvije ili više valuta i različitim tečajevima koji bi izludjeli svakog ekonomista.