U zemlji su u pogonu tri željezničke linije:
Brod - Sarajevo,
Doboj - Simin Han,
Dobrljin - Banja Luka.
Ova posljednja je s normalnim kolosijekom, a druge dvije su uskotračne. Vrijeme putovanja od Bosanskog Broda do Sarajeva traje 12 sati. Cijena karte za 1. razred je 16 forinti i 14 krajcara, za 2. razred 10 forinti i 76 krajcara, a za 3. razred 6 forinti i 73 krajcara. U Bosni vrijedi austrijska valuta i papirnati novac. Dobro je putovati sa sitnim kovanicama jer se izvan glavnih ruta ne mogu svugdje promijeniti veće novčanice. Samo se u Sarajevu nalazi mjenjačnica i podružnica privatne banke Union Bank. Za nošenje oružja potrebno je službeno odobrenje, ali ono je zapravo potpuno nepotrebno”.
Ovim riječima predstavio je prije 131 godinu putnicima-namjernicima koji su namjeravali krenuti u Bosnu, tu novu zemlju u okviru Austro-Ugarske Monarhije, u to vrijeme perspektivni mladi časnik pred kojim je stajala velika vojna karijera. Tri desetljeća kasnije, na kraju Velikog rata, svi su znali tko je spomenuti pisac. Bio je to vojskovođa Svetozar Borojević od Bojne (Umetići, 13. prosinca 1856. - Klagenfurt/Celovec, 23. svibnja 1920.), jedini austrougarski feldmaršal južnoslavenskog podrijetla i jedan od ključnih, ako ne i presudnih aktera na austrougarskom Sočanskom (Jugozapadnom) ratištu od 1915. do 1918. godine.
Feldmaršal Svetozar Borojević prima odličje austrijskog cara Karla drugog
Vatreno krštenje
Međutim, kada je u Beču 1887. objavljena knjiga pod naslovom “Kroz Bosnu. Ilustrirani vodič c.-k. bosanske željeznice i bosanskohercegovačke državne željeznice Doboj-Simin Han s jednom kartom, jednim planom i dvadeset slika” (“Durch Bosnien. Illustrierter Führer auf der k.k. Bosna-Bahn und der bosnisch-hercegovinischen Staatsbahn Doboj-Siminhan”), potpisao ju je kao satnik u c.k. (c. i k. tada je bila vrlo česta kratica za carski i kraljevski, što je izražavalo dvojnost Austro-Ugarske Monarhije) Vrhovnom zapovjedništvu, a objavio uoči desete obljetnice austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine.
Za Borojevića je okupacija predstavljala vatreno krštenje u prvom ratnom pohodu, a on se istaknuo u borbama kao sposoban mladi časnik koji zavrjeđuje povjerenje i napredovanje. Napokon, sudjelovao je u nizu teških bitaka (Kosna, 4. kolovoza; Maglaj, 5. kolovoza; Žepče, 7. kolovoza, Visoko, 17. kolovoza; Sarajevo, 19. kolovoza, a 3. rujna borio se kod Hana na Romaniji) i budući “Lav sa Soče” upravo je u Bosni zaslužio svoje prvo odlikovanje - Vojni križ za zasluge (Militär-Verdienst-Kreuz).
S austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine počeo je njegov uspon u vojnoj hijerarhiji u kojem će doprijeti do najvišeg mogućeg statusa, feldmaršala, da bi ubrzo nakon toga, sa slomom imperija kojem je posvetio sve svoje kreativne energije, sam doživio najveća ljudska poniženja i umro kao slomljen čovjek.
Osam godina nakon vojnog pohoda u Bosnu, dobio je prekomandu u Sarajevu, gdje je bio na dužnosti kao glavnostožerni časnik 1886. i 1887. godine, kada se vratio u Beč i napisao ovaj vodič kroz Bosni i Hercegovinu, čije je hrvatsko izdanje nedavno objavila izdavačka kuća Srednja Europa. Opisujući krajeve kojima prolazi novoizgrađena c.-k. željeznica, Borojević je Bosnu učinio dostupnom kako ljudima sa strane tako i njezinim žiteljima, a očito je da je kao lojalni časnik Monarhije pisao s uvjerenjem da po istom obrascu treba kultivirati cijelu ovu zemlju.
Uostalom, u svega devet mjeseci Austro-Ugarska sagradila je 190-kilometarsku prugu od Broda do Zenice. “Od strojeva prometuju Tender lokomotiva od 60 konjskih snaga i dvojne lokomotive Krauss s po 150 konjskih snaga, težine 24,2 tona i maksimalne brzine 30 kilometara na sat. Poštanskom vlaku od Sarajeva do Bosanskog Broda treba 12 sati, a tereni putuju prema potrebi”.
No, osjeća se da mladi austrougarski satnik voli Bosnu jer, na koncu konca, to je zemlja njegovih pradjedova. Borojevićevi su preci koncem 17. stoljeća prešli s desne obale Une na lijevu i naselili se na čelu veće skupine naseljenika između Kostajnice i Petrinje, u arealu novoutemeljenog manastira Komogovine, nastalog iz monaškog bratstva bosanskog manastira Moštanice.
Došljaci su iz Borojevićeve “Kroz Bosnu” saznali da će u Sarajevu prvih pola sata vožnje fijakerom platiti forintu i osamdeset kruna, a kasnije 1,40 forinti. Sva četiri gradska hotela, Europe, Kaiser von Österreich, Austria i Radetzky, nalaze se u Ulici Franje Josipa, a tu su još dva rimokatolička i šest muhamedanskih samostana, dvije grkoistočne i četiri katoličke crkve, 106 džamija, tri sinagoge, jedna viša gimnazija, jedan izobrazbeni tečaj za pomoćne učitelje, jedan vojni dječački internat i 55 narodnih škola.
“Hodajući uzduž tramvajske pruge dospijevamo do zgrade direkcije c.-k. Bosanske željeznice, koja, smještena u jednome vrtu, obuhvaća urede direkcije, ravnateljstvo poduzeća i službu za održavanje. Nasuprot nje smještena je c.-k. vojna bolnica, a iza nje ljupki nasadi”, opisao je centar Sarajeva budući feldmaršal.
U Borojevićevom putopisu iznose se tadašnji faktografski podaci, prema kojima Bosna ima 1,148.000 stanovnika, “time na kvadratni kilometar otpada 27 duša, što otprilike odgovara gustoći naseljenosti Salzburga i Tirola. Sjeverozapad i sjeveroistok zemlje - okruzi Bihać i D. Tuzla - najgušće su naseljeni, a jug zemlje rjeđe. Svi žitelji Bosne, izuzimajući oko 6000 Židova i Cigana, podrijetlom pripadaju južnoslavenskom plemenu Srbo-Hrvata.
U okruzima Banja Luka i Bihać, kao i na donjoj Drini, prevladava grkoistočni element, dok u kotarima Cazin, Bihać, D. Tuzla, Kladanj, Zenica, Visoko, Bugojno, Srebrenica, Rogatica, Višegrad, Čajniča i Foča prevladava muhamedanski. Ostatak zemlje nastanjen je katolicima. Broj osmanskih obitelji čija je domovina nekoć bila Anatolija ili Istanbul, koje dakle predstavljaju čisti turski element, izuzetno je nizak”.
Imao je pozitivno mišljenje o lokalnom stanovništvu, pa je Bosanca opisao kao poštenog, moralnog, hrabrog i dobroćudnog, a usto rado poštuje zakon i vlast. Za razliku od svojih susjeda u Crnoj Gori i Albaniji, Bosanac ne provodi krvnu osvetu; osiguranje zadovoljštine za pretrpljenu povredu svojih prava i časti rado će prepustiti zakonitom sucu.
Potom je podrobno opisao razlike među pripadnicima tri konfesionalne zajednice, koje naziva grkoistočnjacima, katolicima i muhamedancima, a danas su to Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Borojević pojašnjava da pripadnici grkoistočne vjeroispovijesti (kojih ima 507.784) brojčano tvore većinu bosanskog stanovništva, i kako su od davnina “najpoduzetniji konkurenti španjolskim Židovima koji se bave trgovinom u zemlji te su još danas najmarljiviji i najimućniji trgovci u gradovima”. Upita li se grkoistočnog vjernika za njegovu vjeroispovijest, on će odgovoriti s posebnom samosviješću “ja sam Srb”, čime, međutim, prije svega želi naglasiti svoju pripadnost grkoistočnoj crkvi, jer nacionalna svijest kao takva u njemu nije aktivna, pojašnjava se tadašnjem austrougarskom čitateljstvu.
Katolici, kojih je 194.086, brojčano su najslabije zastupljena vjeroispovijest u zemlji. Malobrojno zastupljeni katolici u gradovima mogu se zateći kao obrtnici, jer nisu posjedovali radišnost i poduzetnički duh da bi se uspeli do trgovaca. Uglavnom su se grupirali kao marljivi seljaci u rudarskim područjima kod Kreševa, Fojnice i Vareša oko tamošnjih prastarih franjevačkih samostana. Od okupacije naovamo značajno je poraslo njihovo blagostanje.
“Kao pravi predstavnici orijentalnih običaja, bosanski muhamedanci (440.472) nesumnjivo su posebno zanimljivi za putnike u ovoj zemlji. Do današnjeg je dana zemljoposjed ostao gotovo jednak onome kako su ga podijelile Osmanlije. Time su moć i imetak bili objedinjeni u rukama muhamedanaca, pa im je zahvaljujući bogatstvu bilo osigurano vodstvo u zemlji. Oni uglavnom nastanjuju gradove ili pojedina potpuno muhamedanska mjesta”, pojasnio je Borojević.
Ne voli Brod, sviđa mu se Derventa
Zatim slijede opisi bosanskih gradova i ljudi. Tako saznajemo da vlak, koji putnike iz Monarhije dovozi u Bosnu, rano stiže na kolodvor u Slavonskom Brodu i nakon nekoliko minuta se pokreće i po visokom nasipu okružuje sjevernu i zapadnu stranu tvrđave Brod. Međutim, za Borojevića Bosanski Brod i okolica ne nude nikakve znamenitosti, štoviše “kad bi turist želio procijeniti ovu zemlju i ljude prema dojmovima stečenima u Bosanskom Brodu, počinio bi tešku nepravdu”.
Sasvim drukčiji dojam na Borojevića je ostavila Derventa (turski: Derbend), gdje je “na kolodvoru vrlo živo, a ostaje i dovoljno vremena za promatranje šarene slike”. Tako se u dugom crnom talaru i s cilindrom bez oboda na glavi može vidjeti dostojanstvena pojava popa kojem duga valovita brada pada sve do prsa. Razgovara s jednim istovjernikom, kojega široke hlače do ispod koljena, pojas oko struka i jelek (prsluk) nalik spenserici ne bi razlikovali od muhamedanskog mu sunarodnjaka, da ovaj drugi oko fesa nije omotao dugi šal koji tvori turban.
Putnicima će Borojević preporučiti i Tešanj, “pitoreskno smješten u jednom klancu na objema obalama Raduške, ima 5807 stanovnika, od čega 4476 muhamedanaca”. U Tešnju se nalaze kotarski ured, poštansko-telegrafski ured, pet džamija, jedna katolička i jedna grkoistočna crkva te dvije gostione. “Trenutačno se ovdje odvija živa trgovina žitaricama i voćem, a pučanstvo uživa u popriličnom blagostanju”.
U Žepču uspijevaju najbolje lubenice u Bosni, a grad je još od davnina poznat po svojoj kulturi. Nekoć je ovaj grad bio renomiran i po svome uzgoju konja, a 1887. postao je glavno sabirno mjesto stovarišta za trgovinu drvnom građom, odakle se riječnim putem transportiraju i veće količine šumskih proizvoda za Slavoniju i Banat. Također vrijedi spomenuti uzgoj stoke i lana, glasi opis Žepča.
Inspiracija u Zenici
Zenica je posebno inspirirala Svetozara Borojevića. Objasnit će da na zeničkom kolodvoru postoji restoran, a grad, sjedište kotarskog ureda koji pripada okrugu Travnik, ima 3073 stanovnika, od čega je 2146 muhamedanaca, 461 katolik i 338 grkoistočnih vjernika. Tu je nekoliko džamija, jedna grkoistočna crkva (kod kolodvora) i jedna katolička, franjevački samostan, rudnik ugljena, kaznionica i tvornica papira (obje u gradnji), poštansko-telegrafski ured, garnizon i više gostiona.
“Ovo mjesto nakon pronalaska dobrog smeđeg ugljena gleda u blistavu budućnost. Naime, zenički bazen leži na velikom sloju ugljena mlađe formacije, čije prostiranje i debljina još nisu točno poznati, ali su svakako značajni. Društvo Kohlen-Industrie-Verein počelo je s eksploatacijom ugljena 1880. godine, a protekle je godine njegovu ulogu preuzela Zemaljska vlada. Domicilno stanovništvo, koje se donedavno nije željelo baviti rudarstvom, sada također sudjeluje u njemu i čuveno je po svojoj spretnosti i marljivosti”, napisao je Borojević.
“Kroz Bosnu” sadrži i opise prirodnih ljepota nove pokrajine Austro-Ugarske Monarhije. Borojevića je opčinio Vlašić, o kojem piše: “Dospjevši na uzvisinu izletnik može uživati u predivnoj panorami. Vjerojatno u cijeloj zemlji postoje tek malobrojne točke na kojima se pred ushićenim očima prostire ovakvo izobilje krajobraznih čari. Ova moćna slika prirode veže promatrača puninom životne svježine i snage te je gotovo u stanju u njemu izazvati čežnju za ostankom u malom garnizonu koji je ovdje lociran. Naravno da pritom nemamo na pameti divlje snježne oluje zimi, kao ni samoću koja prekriva ovaj planinski svijet”.
Slične impresije stekao je putujući sjeverozapadnim rubom Sarajevskog polja put Sarajeva. “Pred našim se očima otkriva veličanstvena panorama. S desne strane šumovita Igman planina u čijem podnožju izvire Bosna i leži mjesto Blažuj, negdašnja Vrhbosna; južno od Igmana vidljivo je golo i bizarno razlomljeno bilo Bjelašnice, u smjeru vožnje oštro ocrtani greben Trebevića, slijeva blago izvijeni Hum, a u pozadini, prividno povezujući posljednja dva, nazire se golo Pašino brdo i planina Borja. Ovu plodnu nizinu smještenu među spomenutim uzvisinama prekrivaju brojna naselja, selca i vile”.
Ili, kako je Svetozar Borojević poručio potencijalnim turistima iz Monarhije:
“Bosna je zemlja čije će otkrivanje još dugo potrajati; znanstvenicima je ona prostrano nalazište u njihovim istraživanjima, putniku je prostorno blizak i siguran dio tajanstvenog Orijenta, rasipno obdaren prirodnim ljepotama, a turistu svijet prepun snažnih podražaja”.