PIŠE DAVOR ŠPIŠIĆ

'JEDNOG DANA NIŠTA' ZORANA LAZIĆA Vesela apokalipsa na deponiju civilizacije

    AUTOR:
    • Davor Špišić

  • OBJAVLJENO:
  • 29.04.2018. u 15:39

Zoran Lazić

 

Da nemamo Zorana Lazića, industrija stvarnosne mašte bila bi nam fakat osiromašena. Posebice ona limitirana proizvodnja žanrovskih gurmanluka.

Uzgred, da ne zaboravim podsjetiti na jedan blesavi paradoks: u zemlji koja je neke od svojih najblistavijih umjetničkih proizvoda ostvarila baš u žanrovskoj ponudi (sjetimo se samo filmskog opusa Zorana Tadića), žanrovi se još uvijek tretiraju nekako podozrivo. Kao niža zabavljačka kategorija, nedostojna artističkih stremljenja visokoparne nacionalne kulture. Pisac Zoran Lazić u takvom se nezdravom kontekstu odavno legitimirao kao jedan od najizdržljivijih i najraskošnijih žanrovskih gerilaca.

Dosljednom izgradnjom proza (zbirke priča “Miss Krampus” i “Kalendar”, romani “Ljeto u gradu”, “Gori domovina”), scenarija (tv-serije “Bitange i princeze” i “Zakon!”, film “Narodni heroj Ljiljan Vidić”) i dramskih tekstova (“Spektakluk”, “Cabaret na crno”) Lazić riskantno i bez kalkulacija montira sve moguće, ikad stvorene žanrove. Uz to ih obilato zasipava originalnim perverzno-cerekajućim začinima - sve do veselog, brutalnog trasha. Pritom, ispod sprdajućeg driblanja na terenu satire, uvijek beskompromisno ispisuje zabrinutost nad društvenim anomalijama ili jezama samoće u današnjim uvjetima poražene ljudskosti.

Preambula

Rekao bih da je novim romanom “Jednog dana ništa” (izdavač Sandorf) Lazić dosadašnju uzornu normu prebacio u rekorderski udarnički rang.

“Ljudi-majmuni u slobodno bi vrijeme znali svratiti tamo i gledati ih. To ih je silno zabavljalo. Smijali bi im se od srca, častili ih bananama, govorili svojoj djeci: vidi majmunčića, guli bananu! Vidi ga kako se češka! Gle kako skače! A majmuni su ih gledali s druge strane rešetaka i mislili: eto što smo stvorili. Na svoju sliku i priliku”, piše Lazić u svojevrsnoj preambuli romana. Ironijski najavljujući osebujno putovanje kroz vrijeme naše trash civilizacije koja je definitivno skončala na deponiji gdje blaženo čeka apokalipsu.

Lazić se sjajno referira na klasike sf-žanra, posebice filmsku franšizu “Planeta majmuna”, pronalazeći iznenađujuće vratolomne puteve kojima traga za onim što nam se nedvojbeno događa s ove strane iluzije. Ne robujući narativnim navikama, Lazić se u romanu “Jednog dana ništa” radikalno poigrava vremenskim perspektivama. Crnohumorno razbija kronologiju poput nepouzdanih kugli u fliperu. Zato se ne možemo olako zakleti kad doista ništavilo počinje. Jesu li u pitanju ljudi rođeni iz pepela kataklizme ili im tek predstoji da odu dođavola?

Razigran obrat

Na toj neobuzdanoj bujici Lazić gradi i posve svježu, nekanonsku strukturu romana. Prvi dio (pod distopijskim naslovom “Knjiga tereta”) je sazdan od poglavlja koja mogu funkcionirati i kao samostalne priče, a irealnim preklapanjem paralelnih svjetova sličnih sudbina opet čine i zajedničku cjelinu. U njima Lazić priča tužne priče o ženama koje vjekovima čekaju svoje ljubavi, makar i po cijenu šizofrenih tlapnji (“Španjolski vjetar”); o raspadnutim obiteljima (“Antonio Lisac putuje kroz vrijeme”, “Sirene”); o otočkoj tjeskobi i mediteranskom fatalizmu (“Ptičar, Optičar, Sinoptičar”)...

Grotesknim ili persiflirajućim izmjenama atmosfere (“Totentanz”, “Zlatokosa”), Lazić progovara o najozbiljnijim stanjima života i smrti. Tako se, recimo, tragično stradala Kristina u “Zlatokosoj” tvrdoglavo i uzaludno pokušava opet zaposliti, ali tamo gdje ni za žive nema posla, za mrtve ga je još manje - eventualno možeš nabasati na oglas “uglednog državotvorca i diplomata” koji traži ghostwritera za pisanje “političke autohagiografije”!

U drugom dijelu (“Kapetan duge plovidbe: posljednji dani”) Lazić se potpuno otkačio svih stega. Pobrinuo se za razigran obrat, ekstatično uživajući u posvetama piratskom žanru, puštajući mašti da razuzdano bukti. Osim toga, farsično se poslužio melodramskom i sapuničastom formom, doslovce koristeći televizijsku dramaturgiju (epizode i sezone) za produkciju zabave. Naravno, eskapizam je ovdje samo privid, kao i u svojevrsnom dodatnom epilogu (pod naslovom “Fuge”), kada katastrofa nezadrživo uzima danak:

“Pisat ću prstima po ogledalima, slikama, vitrini, prozorima, jednu priču preko druge. Jednu te istu priču, ispočetka, dok je ne napišem kako spada, dok je ne dovedem do kraja. I kad se fuge među pločicama zacrne, kad parket iskoči, kad se zidovi oljušte, kad vatrogasci razbiju prozor i upadnu unutra, moji vrijedni prsti će i dalje raditi. Spreman sam. Rat može početi. Spreman sam.” Lazićevo novo ostvarenje puno je gorke zabave, netipično i majstorsko.

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo