HAZU OPTUŽUJE MEDIJE ZA KHUENOVŠTINU

Jesmo li svi mi neprijatelji države ako podržavamo novi pravopis

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 26.04.2013. u 07:16

U opisu mog radnog mjesta, novinarskog, najmanje volim zadatke povezane s jezikom. Svaki put upadam u tu košnicu s nelagodom. Za nekog tko se hranio zahvaljujući baš tom “predmetu”, i to nekoliko desetljeća, ovaj je doživljaj u najmanju ruku ružan. Pa i za nekog tko je o hrvatskom jeziku nešto morao naučiti, barem položiti ispit kod uglednog jezikoslovca Zlatka Vincea, na Filozofskom fakultetu.

Nedavno sam objavio članak o radnoj inačici Hrvatskog pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ), a sada čitam u izjavi Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) na temu istoga pravopisa, a “danu povodom službenog objašnjenja i iznenađujuće medijske potpore” istome, kako sam se svrstao, nehotice, među one koji “unose novi nemir i nestabilnost u jezična pitanja u zemlji”.

Nemir i nestabilnost

Spomenuta Izjava gotovo automatski uvodi medije i novinare u vlastiti širi sukob kako s IHJJ-om, tako i s Ministarstvom obrazovanja. Ona doslovce kaže: “Niz jezičnih i pravopisnih pitanja bio je na najboljem putu stabilizacije i rješavanja bez nasilnoga nametanja. Ocjena o nesređenosti pravopisnih pitanja Ministarstva obrazovanja i sporta te dijela medija, kao i poticaj za izradu drugačijega pravopisa, zapravo tu stabilizaciju ometaju i unose novi nemir i nestabilnost u jezična pitanja u zemlji”. Akademici smatraju da su jezična pitanja jednom za svagda riješena zahvaljujući Vijeću za normu hrvatskoga standardnoga jezika, koje je zadnju sjednicu održalo 2006. godine; prema njegovim napucima objavljena su već dva pravopisa.

Vjerojatno zbog moje starosti, fraza “i dio medija” iz Akademijine izjave podsjeća me na neka bivša vremena, na moj članak iz pradavne 1977. u kome sam negativno pisao o nekoj rock-operi, koja je opisivala svetost radnih akcija. Tada sam bio u internom biltenu Socijalističkog saveza radnog naroda SRH proglašen tako reći narodnim neprijateljem, baš kao danas jezičnim. Ovoga puta samo zato što mi se svidio Hrvatski pravopis, koji je spomenuti Institut tek dao na javnu raspravu (!). Bilo bi badava ulaziti u detalje tog pravopisa, ako se već unaprijed suočavam s profesionalnom i ljudskom diskvalifikacijom.

Nova polarizacija

Dakako, u šesnaest redaka Izjave Akademijinog razreda ne spominje se ni davno preminuli hrvatski ban Khuen-Hedervary, ni davno ugašeni Novosadski dogovor. Oni su citirani kao dio izjave koju je objavila Hina te samog akademika Augusta Kovačeca, tajnika spomenutog razreda, ali nikako slučajno, ni proizvoljno. Jer, samo se tako stvara nova polarizacija između Hrvata i ne-Hrvata, da ne velim između hrvatskih i antihrvatskih građana ove Republike, stvara se zahvaljujući prepoznatljivim imena. Metaforički, svi mi iz medija dobili smo vritnjak od Akademije, baš kao ban Khuen-Hedervary u Saboru. Postali smo mađaroni zato što nam se sviđa ovaj a ne onaj hrvatski pravopis.

Jer, tko je, zapravo, netko tko podržava Khuen-Hedervaryjevo “uređivanje jezika”, odnosno Novosadski dogovor? U široj predodžbi on je, blago rečeno, hrvatski neprijatelj. I to samo zato što se složio s intencijama novoga pravopisa. A “riječ je o pravopisu pomirbe između svih hrvatskih jezikoslovaca i pravopisaca”, kako uzvraća Institut na Akademijine optužbe. Kako god bilo, ne želim ulaziti u raspravu o ne-potrebitosti novoga pravopisa, i to između jednog razreda Akademije, Ministarstva i Instituta, niti povlačim svoju novinarsku podršku istome.

Optužba medija zbog khuenovštine zapravo je teža od pravopisnih činjenica. Za svoje duge vladavine - a banovao je od 1883. do 1903. - Khuen nije samo sprovodio politiku divide et impera, niti koristio sporove Hrvata i Srba u ime mađarske prevlasti, on je donosio odluke kojima je okrvavio ruke. Jedna od njih bila je i ona o uvođenju mađarskog jezika kao službenog na državne željeznice. Zbog nje i danas postoji zajednički grob onih domoljuba koji su branili materinji, hrvatski, i to u Zaprešiću. Prema tom grobu povlačenje stare rasprave o Brozovu i Broz-Ivekovićevu pravopisu, što su odavno u lingvističkim ratovima svrstani u “vukovsku” struju, doima se kao šala.

Jednako tako, to što se podrazumijeva da “iznenađujući” pristaša Hrvatskog pravopisa Instituta podržava Novosadski sastanak jezikoslovaca od 10. prosinca 1954., poslije kojega je stvorena Pravopisna komisija hrvatskih i srpskih jezičnih stručnjaka, mnogo je više od lingvističke diskvalifikacije; to je ujedno i politička diskvalifikacija. Jer tzv. Novosadski dogovor doveo je do glasovite Deklaracije o hrvatskom jeziku 1967. izazivajući trajno suprotstavljanje svih onih koji su umjesto unitarizaciji težili samobitnosti. Za neke od nas samobitnost je značila i znači slobodu u govorenju, koju sam prepoznao u Pravopisu IHJJ-a.

Politikantska tirada

U Izjavi Akademijinog razreda o novom pravopisu skrivena je stara politikantska tirada koja je ispunila svoju namjeru. Ona se zalaže za rješavanje pravopisnih pitanja “bez nasilnog nametanja”, no na miroljubivost zadržava ekskluzivno pravo optužujući sve druge za “nasilno” nametanje mišljenja. Ako već o jeziku sami jezikoslovci razmišljaju različito, smiju li govornici, pa i novinari, slobodno birati među njima braneći vlastiti doživljaj slobodnog govorenja. Ili ipak ne smiju.

Izdvajamo