ERPENBECK I JAHINA

JUBILARNI PULSKI SAJAM KNJIGA Autorice čije romansirane priče opkoračuju željeznu i brojne druge zavjese

    AUTOR:
    • Vlaho Bogišić

  • OBJAVLJENO:
  • 13.12.2019. u 08:53

Tanja Draškić Savić

Velike priče jubilarnog pulskog sajma knjiga dolaze iz bakinih ormara, škrinja, ili bolje - škrabica, što je i logično za festival koji za sebe dobro kaže da sanja knjige (u Istri).

Ruski pisac Segej Lebedev napustio je probitačnu karijeru geologa u naftnoj industriji na dalekom sjeveru jer je u obiteljskom arhivu pronašao dokumente prema kojima se osvjedočio da logori čije je ruševine prepoznavao na terenu nisu tek figure iz memoara već i iz osobnih rasporeda, i to s obje strane crte koja ondje nepovratno razdvaja ljude. Netom je kaže završio svoj četvrti roman koji govori o njemačkim korijenima njegove obitelji, pa tako i o dva "totalitarna stroja" koja su proizvodila "lažni identitet".

U Puli su se tako mimoišle dvije autorice čije romansirane priče opkoračuju željeznu i druge zavjese, a do ekspozicije su rasle na hodogramu stoljeća za koje se, premda smo mu kalendarski izmakli, čini da neće nikada završiti.

U "Volginoj djeci" Guzel Jahine riječ je o učitelju, šulmajsteru Bachu, koji je u malu njemačku zajednicu na Volgi prispio u predrevolucionarno doba kada se Lenjin, a da to nitko nije slutio, pakirao da se također "njemačkim" vagonom vrati u Petrograd. Prethodni se njezin roman "Zulejha otvara oči" zasniva na iskustvu bake, Tatarke, preseljene po ruti Staljinovih strategija koje se nisu odveć razlikovale od logorske topografije.

A kako je to s topografijom trenutačnih migrantskih azila pita se u romanu "Nepravilni glagoli" Jenny Erpenbeck koja je iz Berlina otišla tako da je ostala: svijet se ondje u doba njezina odrastanja prividno proširio kada se opet moglo proći kroz Brandemburška vrata.

A baka Erpenbeck zvala se Hedda Zinner, bila je dramaturginja i aktivistica koja se pred Hitlerom sklonila u Moskvu te izbliza promatrala sibirske vlakove smrti. U Puli se, gdje sa gradskog kolodvora vlakom u daljinu može otputovati tek u mašti, Erpenbeck i Jahina eto nisu se stigle sresti. Zajedničkoj, "obiteljskoj" fotografiji ipak nisu izmaknule. Jer uvijek postoji treći ključ, pa i za vremenski stroj.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo