JAKŠA FIAMENGO (1946.-2018.)

JURICA PAVIČIĆ Zauvijek je stala karoca života pjesnika koji je s Oliverom izgradio veliki dalmatinski mit

Tom Dubravec / CROPIX

 

Kroz đardine i pjacete, priko boti od marete - karoca je išla. Išla, i zaustavila se. U četvrtak u ranim jutarnjim satima zaustavila se karoca života Jakše Fiamenga, splitskog novinara, pjesnika i glazbenog tekstopisca.

U 73. godini života u Splitu je preminuo čovjek koji možda nije najbolji pjesnik kojeg je Hrvatska imala u 20. stoljeću, ali koji je među hrvatskim pjesnicima po nečemu nenadmašan. Ne postoji ovoj kulturi ni jedan pjesnik čije pjesme toliko ljudi zna napamet da ih probudite i usred noći. Jakša Fiamengo doživio je ono što malo koji umjetnik može doživjeti: da su njegova djela postala sastavni dio svagdana jedne kulture, a da oni koji ta djela vole, poznaju i reproduciraju možda i nemaju jasnu ideju da ti stihovi uopće imaju autora. Djelo Jakše Fiamenga postalo je i doslovce - narodno dobro.

Feđa Klarić / CROPIX

Oliver Dragojević, Jakša Fiamengo, Zdenko Runjić i Boris Dvornik

 

Jakša Fiamengo je podrijetlom bodul, Višanin, rođen 1946. u Komiži, u obitelji iz čijeg se prezimena naslućuje neki davni flamanski predak. Na rodnom je otoku završio osnovnu i srednju školu te se početkom 60-ih doselio u Split, u kojem će poživjeti ostatak života, Studirao je Pedagošku akademiju, ali ga je život umjesto u učionicu odveo u novinarstvo. Od 1965. do umirovljenja je novinar i urednik u kulturnoj rubrici Slobodne Dalmacije, u kojoj prati kazalište. Za novinarski je rad 2014. dobio nagradu Slobodna Dalmacije “Joško Kulušić”, a poznajući Fiamengov pjesnički pasatizam i žal za prošlim, mnoge će iznenaditi da je Fiamengo bio prvi urednik Slobodne koji je 1996. stranicu prelomio na računalu.

Obilježilo mu život

Od šezdesetih godina, Fiamengo se redovno javlja kao autor zbirki “prave”, ukoričene poezije. Ta poezija stječe lokalnu afirmaciju, no isprva limitiranu, jer se temama i stilom uvelike razlikovala od tada prevladavajućeg razlogovskog kanona koji je u samom Splitu uvjerljivo prakticirao zaboravljeni važni pjesnik Tonći Petrasov Marović. Fiamengo bi vjerojatno ostao upamćen kao dobar, cijenjen, ali javnosti nepoznati pjesnik da se od ranih 80-ih nije latio posla koji će mu obilježiti život: pisanja stihova za klape i pop-glazbu. Sam Fiamengo se ponajprije smatrao ukoričenim pjesnikom i zazirao od toga da ga se odviše gleda kao primijenjenog lirika. No, što je pjesnik htio je jedna stvar, a što život priredi druga. Fiamengova primijenjena lirika bila je toliko uspješna i popularna da je “pojela” onu do koje je on sam više držao.

Fiamengo je za glazbenike pisao trideset godina: na početku, te nakon 90-ih isključivo za klape, a tijekom 80-ih i za estradne pjevače. Pisao je za mnoge - od Miše Kovača, Matka Jelavića, Tomislava Ivčića, Radojku Šverko, Gabi Novak, pa sve do slovenskog pop-sastava Pepel in kri. Ipak, bez sumnje će ponajprije ostati upamćen po suradnji sa Zdenkom Runjićem i Oliverom Dragojevićem, za kojeg je navodno napisao 60 pjesama.

Tom Dubravec / CROPIX

Na sprovodu Olivera Dragojevića u kolovozu 2018.

 

Fiamengovi stihovi ostat će ugrađeni u Oliverov mit. Upravo je Fiamengo ključno izgradio Oliverovu mitologiju zen-Dalmatinca, ribara-filozofa, melankolika koji je zagledan u apsolut i svakodnevni život promatra iz metafizički perspektive konačne smrtnosti. Fiamengo je u dijalektalnu pop-liriku uveo metafizičke teme poput prolaznosti, smrti, starosti i zaborava, a te filozofske motive znao je spojiti s ikonografijom pasatističke Dalmacije koje već u to doba ne postoji - sa žmulima, konobama, karocama, kočetama… Te stihove Fiamengo piše na nekoj nedefiniranoj, ali književnom kanonizacijom konsolidiranoj čakavici koja nije ni splitska, a pogotovo ne komiška.

To je čakavica koja je ničija, ali zato svačija, čakavica koju su Fiamengo i Smoje pretvorili u paralelni književni jezik. Zahvaljujući njima, sve te kočete, đelozije, kušini i ferali postali su razumljivi najširoj publici od Slovenije do Makedonije, a čak i danas postoje srpski i bosanski sajtovi na kojima “eksperti” dešifriraju što zapravo znači kad Nadalina “noge toča srid dvora u maštilu”. Fiamengo i Smoje stvorili su čakavski književni jezik, jednako knjiški i jednako nesvodiv na konkretni dijalektalni govor kao što su to Danteov toskanski ili Gajev štokavski.

Duje Klarić
 

Dobri stari zapad

Istodobno, Fiamengo je tim stihovima stvorio svojevrsnu dalmatinsku mitologiju, u nekom ideološkom sloju usporedivu s mitom o dobrom starom Zapadu Johna Forda. U žrvnju modernizacije 20. stoljeća koja je Jadran usisala i do neprepoznatljivosti promijenila kao malo koji dio ove zemlje, Fiamengovi tekstovi puni su žala za prošlošću, opsesije prolaznošću, ruševina i pepela, nostalgičnih slika petrificiranog djetinjstva. Fiamengovi stihovi Dalmaciji su služili da stvore iluziju kontinuiteta u ekonomskom i socijalnom vrtlogu u kojem je svakih 40 godina sve počinjala iznova.

Kad čovjek napiše “Nadalinu”, “A vitar puše”, “Infiša sam u te”, “Karocu” i “Vagabunda”, onda neizbježno postane selebriti, a Fiamengo je prema toj nenadanoj slavi estradnog pjesnika imao dvojak odnos. Od 90-ih, počinje zazirati od estrade, piše isključivo za klape, te u neumitnom, marljivom ritmu tiska zbirke ukoričene poezije koje ostaju u sjeni njegovih uglazbljenih stihova.

Ipak, muzički uspjeh otvorit će kulturnom mainstreamu oči i za tu “drugu” Fiamengovu poeziju pa koncem 90-ih Fiamengo dobiva nagradu “Nazor”, predstavlja Hrvatsku u Leipzigu i ulazi u HAZU.

s Veljkom Barbierijem i Tahirom Mujičićem u Starom Gradu na otoku Hvaru 2009. godine

 

Uz pjesnički i primijenjeno pjesnički rad, Fiamengo je bio silno angažiran i kao kazališni čovjek. Osim što je kao kroničar četvrt stoljeća pratio splitski HNK, bio je promotor i pokrovitelj kazališnog amaterizma. Kao selektor i mentor amaterskih skupina tijekom 80-ih i 90-ih je prošpartao Hrvatskom i Jugoslavijom, provodeći noći i dane u autobusu kao da je B.B. King na turneji, a sve da bi u Vinkovcima ili Filip Jakovu vidio novu amatersku produkciju. Dugogodišnji šećeraš i srčani bolesnik, Fiamengo je posljednji put javno nastupao u listopadu, kad je govorio na obljetnici smrti drugog čovjeka važnog za kazališni Split, teatarskog kritičara Anatolija Kudrjavceva.

Fiamengo je umro.

No, za Fiamenga je kao za malo kojeg umjetnika istinita ona fraza da je on umro, a da njegovo djelo živi. Za 50 godina, malo će tko pamtiti romane današnjih romansijera, filmove filmaša ili slike važnih slikara. Ali, gotovo bih se kladit mogao da će i za 50 godina nepoznati neki znati napamet stihove “A vitar puše” ili “Karoca gre”. Bit će to stihovi koje je napisao čovjek o kojem neće znati ništa, na jeziku koji u biti ne razumiju - ali, svejedno: znat će ih napamet kao i mi danas.

Željko Ivanjek o Fiamengu:

Otoci su bili njegova zemlja. Kroz pjesme ih je upisivao kao kartograf

 

Na vijest o smrti pjesnika Jakše Fiamenga (r. 1946. u Komiži na Visu) sjetio sam se dvije pojedinosti. Jedne šetnje Splitom, kada su mi pokazivali kuću u kojoj je stanovao Fiamengo. Na nekom ćošku, negdje visoko gore, kamenu kuću, to jest njegov stan, do kojeg se trebalo uspinjati stubama. Jer, Fiamengo je bio i ostaje dragocjenost Splita.

Druga je pojedinost bila susret s pjesnikom na Peristilu, kada sam ga prije pet godina intervjuirao za Globus. Došao je s nekom lijepom gospođom, koja će mu postati supruga. I bio je on zaljubljeni pjesnik. Gnjavio sam ga s dokumentarnim filmom Vladimira Fulgosija “Čovik od riči” (2004.) zbog čudesnog, crno-bijelog mačka koji je tada bio njegov jedini sustanar i kojem je posvetio jednu pjesmu.

Nažalost, čulo se: “Umro je Pjesnik”. I danas neki drugi mačak kreće iz Fiamengove pjesme na onaj čudesan kameni trg koji je sačuvao u nizu svojih pjesama, onih drugih po kojima je bio manje slavan nego po “pjevanim pjesmama”. U antologijskoj pjesmi “Os”, po kojoj je 2003. nazvao knjigu, izbor iz svojeg pisanog, “ozbiljnog” pjesništva, Fiamengo piše: “Da otvorim prozor da pogledam na trg/ da ga cijeloga vidim da me trg obuhvati/ svojom mjerom svojim ljudima/ da što ima bude jaki kamen”.

Je li to bio onaj trg pred kućom u kojoj je stanovao, ili je to Peristil, u svakom slučaju to je dalmatinski, mediteranski trg koji je Fiamengo fiksirao stihovima i učinio svojim mjestom. Ono što je poželio na kraju “Osi”, to se dogodilo: “Da me taj kamen poklopi/ da mogu svima reći kako sam konačno/ postigao svetu smrt”.

Bio je Fiamengo otočanin izborom, a ne samo rođenjem. A prvu svoju zbirku pjesama objavio je 1966. u suautorstvu s drugim otočaninom, Korčulaninom Momčilom Popadićem. Zvala se “Stepenište”, a Fiamengov dio bio je naslovljen “Pred obećanom zemljom”.

Momčilo Popadić (lijevo) i Jakša Fiamengo (desno)

 

Fiamengova prva samostalna zbirka bila je “More koje jesi” (1968.), a druga “Vjetar oko kuće” (1975.). Kao da je s prva tri oknjižena naslova namjerio obuhvatiti osnovne koordinate svoga pjesništva. Njih se okvirno držao u bogatom opusu od 30-ak zbirki pjesama, od kojih je izdvojio pjevane pjesme (“Piva klapa ispo’ volta”, 1994.). I oni koji su samo slušali Fiamengove stihove, a nisu čitali druge, znaju da je pjesnik veliki majstor rodne čakavice, još više one viške.

Bio je glavni urednik lista Viško ric (Split - Vis), ostao je vezan za rodni otok i njegov specifičan govor, i uopće srednjodalmatinski arhipelag. Svi su ti otoci bili njegova zemlja: spomenuta Korčula, Hvar i ostali. Upisivao ih je u svoje pjesništvo kao kartograf. Ljubav prema otocima spojio je sa sklonošću prema teatru i tako je nastala pjesma, sonet “Hrvatski pučani uvježbavaju prikazanje”.

U njemu je čudo otoka poistovjetio s renesansnim pučkim kazalištem, koje traje sve do danas: “Ulit ćemo, braćo, u te stare verse/ Za početak vino, nazdraviti Hvaru/ I srdele slane očistit, a žaru/ Dotad štogod morsko, na gradele”. Bio je Jakša Fiamengo otočki pjesnik zato što je u svakom otoku prepoznavao duhovnost i historiju. S Dragom Štambukom, Popadićem i Marinom Carićem učinio je od srednjohrvatskih otoka prepoznatljivu, samostalnu točku.

U spomenutom razgovoru shvatio sam važnost koju je za njega imala zbirka stihova “Kutija Gaja Utija” (1994.). Izašla je u Solinu i govorila o grobovima Salone, o onom nestalom, drevnom svijetu koji je podigla i samljela antika ne samo u unutrašnjosti Splita, već i na Fiamengovu rodnom Visu. To su slojevi Dalmacije koje je Pjesnik prepoznavao u svojim pisanim i pjevanim pjesmama, koje su se, uostalom, skladno nadopunjavale čineći cjelinu jednog poetskog svjetonazora, bez obzira je li riječ o slobodnom ili vezanom stihu, o strogoj formi soneta ili neobaveznoj formi drugih Fiamengovih pjesama. Objavio je i zbirku “Pedesetogodišnja pjesma - soneti iz svjetlosti” (1996.).

Zbirke stihova “Svjetiljka radosnog moreplovca” (1988.) i “More u kamenu” (1992.) svakako upućuju na morskog putnika, na lutalicu koji je kružeći oko otoka i Splita iznašao vlastiti svijet. Proživio je život pišući lijepe riječi. Bio je urednik glasovitog časopisa Vidik i njegove biblioteke, sastavio antologije slovačke te bosanskohercegovačke poezije, a najduže je radio kao urednik kulture u Slobodnoj Dalmaciji. Među inim, Fiamengo je napisao libreto za mjuzikl “Mosorsko more” (1987.) i druge dijaloške tekstove. Mimo nagrada za pjevane stihove, Jakša Fiamengo primio je brojne nagrade za svoje zbirke stihova. Napokon, od 2014. bio je redoviti član HAZU. Kritika je to sažela ovako: “Elegičar je nesmiljene prolaznosti i melankolije”; “u novijoj hrvatskoj lirici nitko nije poput njega toliko obilježen morskim i mediteranskim nadahnućima”. Adio, majstore Jakša. (Željko Ivanjek)

 

Tišina mora

Jakša Fiamengo (2013.)

Na put ćeš poći i mnogo toga sobom ćeš ponijet

Iz srca moga

I stat će vrijeme i blijedit zora

Ostat će samo tišina mora

 

Na put ćeš poći i vidjet luke

Nekom ćeš drugom pružiti ruke

A nikog neće bit kraj tvog dvora

Samo ta pusta tišina mora

 

Dani će rasut snove što žive

Sa tvojom pjesmom i pjesmom rive

Usnut će mjesec u krošnji bora

Na tebe sjećat tišina mora

 

Tihe će noći na nas se sliti

A tebe neće u njima biti

Ostat će samo što ostat mora

Taj gluhi spokoj tišina mora

A iza tebe ko vječnost spora

Dane će osut tišina mora

 

Sa nešto sjete i sitnih bora

Ostat će samo što ostat mora

A iza tebe ko vječnost spora

Ostat će samo tišina mora

Ljudi su ga voljeli bez obzira na njihove razlike

 

Tonko Maroević,

pjesnik i kritičar

-Pratim ga od prvog trenutka, uvjeren u njegovu iznimnu darovitost. Imao je specifičnu opsjednutost morem i široki stih. Pisao je i za šlagere, za koje mislim da su jednako vrijedne kao i pjesme koje ostavlja u knjigama. Bio je dobar čovjek, nadahnut, uvijek rado primljen u društvu. Bio je dobar prijatelj.

 

 

Nina Obuljen Koržinek, 

ministrica kulture

- Kao jedan od ponajboljih nastavljača duge tradicije hrvatskoga književnog mediteranizma, Jakša Fiamengo u svojim je brojnim pjesničkim zbirkama dokazao da su elementarna snaga mora i ljepota krajobraza koji ga okružuje neiscrpna pjesnička tema i izvor najdubljih ljudskih emocija.

 

 

Ibrica Jusić,

glazbenik

- Jako sam žalostan. U nekoliko dana otišli su mi dragi prijatelji - Hajdukov Poklepović i sada Jakša. Još smo prije nekoliko dana razgovarali i čestitao sam mu Božić. Nikada neću zaboraviti da je on taj koji me prvi odveo na njegov Vis, u Komižu, gdje smo imali predivan koncert.

Jako će nam nedostajati, no sjećat ću ga se kroz njegove pjesme koje sam uglazbio.

 

Zvonko Kusić,

predsjednik HAZU-a, akademik

- U svojim stihovima uspio je skladno spojiti jednostavnost i vrhunski poetski izričaj te tako iskreno i vjerodostojno cijeloj Hrvatskoj dočarati duh, tradiciju i kulturu Dalmacije i Mediterana, u koju je bio čvrsto ukorijenjen. Njegove pjesme ljudi su voljeli i razumjeli bez obzira na bilo kakve razlike.

Bila nam je čast imati ga za redovitog člana.

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo