ZAGREB - Kvartovska kultura, grad i Zagreb bila su stalna mjesto proze Ede Popovića. No, književnik i urednik nedavno je objavio knjigu “Priručnik za hodače”, inspriranu učestalim boravkom na Velebitu proteklih godina, te napravio dosta radikalan zaokret u odnosu nu na dosadašnje radove.
Popovićeva knjiga o hodanju kombinacija je različitih žanrova - ponajprije reportaže, putopisa i eseja pa sve do elemenata self helpa. Opremio ju je i vlastitim fotografijama te esejem “Hodanje” važnog američkog književnika iz 19. stoljeća Henryja Davida Thoreaua .
Kako je uopće došlo do vašeg odlaska u planine?
- U planine sam pošao nakon što sam preležao mikobakteriozu, a istodobno mi je bila dijagnosticirana teška kronična bolest pluća. Kad vam se takvo što dogodi, planina je logičan izbor. Uostalom, ne potječem iz građanske obitelji. I s očeve i s majčine strane moji su bili stočari, polunomadi, ljeti su izdizali svoja stada iz Livanjskog polja na planinske pašnjake, gdje su ostajali do jeseni.
Kad sam 2006. otišao na Velebit, bilo je to kao da sam se vratio kući. Prizore koje sam tada ugledao, godinama sam, kao dijete, gledao u livanjskom kraju. Stijene, travnjaci, biljke, mirisi, boje, planinski zrak, sve mi je to bilo poznato. Da skratim, Velebit mi uopće nije bio stran.
Što bi bila vaša definicija “Priručnik za hodače”. Je li to dnevnik, putopis, hommage piscima koje volite...?
- Sve to skupa - mješavina putopisa, eseja, dnevničkih zapisa, citata, komentara citata... S prvim napisanim stranicama shvatio sam da sam zašao na nepoznat teritorij, nisam znao kamo će me rukopis odvesti, niti kako će sve to ispasti. Knjiga je i hommage piscima koje volim, ali i hommage svima onima koji su prije mene hodali po Velebitu i pisali o tome, od Petra Zoranića do Ante Rukavine i Šime Balena.
Kroz knjigu provlačite doste zanimljive teze o umjetnosti i muzejima, donekle na tragu Thoreaua. Odakle takav otpor?
- Zazirem od pretencioznosti, grandioznosti, egomanije, od monumentalnih građevina i spomenika. Thoreau je metar suhozida čestitog čovjeka daleko ljepši od Tebe sa svim njenim vratima. Dijelim to mišljenje. Također, imam otpor i prema golemim kućama tajkuna, kojima ti ljudi zatrpavaju neke rupe u sebi, neke mentalne rupe naravno. Isto tako zazirem i od muzeja i galerija u kojima su čuvaju predmeti prikupljeni pljačkom i krađom, kakvi su recimo British Museum i Louvre. S tim u vezi, osjećam veći respekt prema nekom prizoru iz prirode nego prema nekoj katedrali, dvorcu ili antičkom žrtveniku.
Spominjete okretanje leđa novinskim i književnim krugovima. Je li to neki radikalan prekid?
- Već duže vremena ne sviđa mi se smjer u kojem idu mediji. Previše je tu spektakla, jeftine zabave, površnosti i nepismenosti koji vrijeđaju razum prosječnog čovjeka. Iz istih razloga je i gledanje televizije čisti gubitak vremena. Vrijeme radije provodim čitajući stvari koje sam zbog ovoga ili onoga propustio pročitati, uglavnom klasike i filozofe, od starih kineskih i grčkih filozofa, zen majstora i kršćanskih mistika, do Huxleya, Wittgensteina, Fritjofa Capre...
A tek odvaljeni znanstveni tekstovi Iana Stewarta, Stephena Hawkinga i Briana Greenea, o matematici kaosa, prostorvremenu i tim stvarima. U usporedbi s tim suvremena literatura je beznadno dosadna. Što se tiče književnih krugova, umorio sam se od njihovih rituala, spletki i igrica koje se u tom društvu igraju.
Kad ste napisali “Oči” izjavili ste kako je to posljednji dio trilogije o Zagrebu. Je li u planu neki novi roman?
- Da, osjećam da sam s “Očima” zatvorio neformalnu zagrebačku trilogiju započetu “Ponoćnim boogieom”, a nastavljenu romanom “Izlaz Zagreb jug”, i čini mi se da smo Zagreb i ja završili priču. Imam nekoliko ideja za novi roman, imam i nekoliko ispisanih stranica, i kao što je to bio slučaj sa svakom prethodnom knjigom - pojma nemam kamo će me rukopis odvesti.
Vjerujem da ću u rukopis ugraditi i dio iskustva s planina, a ostalo... Ne znam. Sasvim sigurno je da se Zagrebom neću baviti.
Adriana Piteša
Popovićeva knjiga o hodanju kombinacija je različitih žanrova - ponajprije reportaže, putopisa i eseja pa sve do elemenata self helpa. Opremio ju je i vlastitim fotografijama te esejem “Hodanje” važnog američkog književnika iz 19. stoljeća Henryja Davida Thoreaua .
Kako je uopće došlo do vašeg odlaska u planine?
- U planine sam pošao nakon što sam preležao mikobakteriozu, a istodobno mi je bila dijagnosticirana teška kronična bolest pluća. Kad vam se takvo što dogodi, planina je logičan izbor. Uostalom, ne potječem iz građanske obitelji. I s očeve i s majčine strane moji su bili stočari, polunomadi, ljeti su izdizali svoja stada iz Livanjskog polja na planinske pašnjake, gdje su ostajali do jeseni.
Kad sam 2006. otišao na Velebit, bilo je to kao da sam se vratio kući. Prizore koje sam tada ugledao, godinama sam, kao dijete, gledao u livanjskom kraju. Stijene, travnjaci, biljke, mirisi, boje, planinski zrak, sve mi je to bilo poznato. Da skratim, Velebit mi uopće nije bio stran.
Što bi bila vaša definicija “Priručnik za hodače”. Je li to dnevnik, putopis, hommage piscima koje volite...?
- Sve to skupa - mješavina putopisa, eseja, dnevničkih zapisa, citata, komentara citata... S prvim napisanim stranicama shvatio sam da sam zašao na nepoznat teritorij, nisam znao kamo će me rukopis odvesti, niti kako će sve to ispasti. Knjiga je i hommage piscima koje volim, ali i hommage svima onima koji su prije mene hodali po Velebitu i pisali o tome, od Petra Zoranića do Ante Rukavine i Šime Balena.
Kroz knjigu provlačite doste zanimljive teze o umjetnosti i muzejima, donekle na tragu Thoreaua. Odakle takav otpor?
- Zazirem od pretencioznosti, grandioznosti, egomanije, od monumentalnih građevina i spomenika. Thoreau je metar suhozida čestitog čovjeka daleko ljepši od Tebe sa svim njenim vratima. Dijelim to mišljenje. Također, imam otpor i prema golemim kućama tajkuna, kojima ti ljudi zatrpavaju neke rupe u sebi, neke mentalne rupe naravno. Isto tako zazirem i od muzeja i galerija u kojima su čuvaju predmeti prikupljeni pljačkom i krađom, kakvi su recimo British Museum i Louvre. S tim u vezi, osjećam veći respekt prema nekom prizoru iz prirode nego prema nekoj katedrali, dvorcu ili antičkom žrtveniku.
Spominjete okretanje leđa novinskim i književnim krugovima. Je li to neki radikalan prekid?
- Već duže vremena ne sviđa mi se smjer u kojem idu mediji. Previše je tu spektakla, jeftine zabave, površnosti i nepismenosti koji vrijeđaju razum prosječnog čovjeka. Iz istih razloga je i gledanje televizije čisti gubitak vremena. Vrijeme radije provodim čitajući stvari koje sam zbog ovoga ili onoga propustio pročitati, uglavnom klasike i filozofe, od starih kineskih i grčkih filozofa, zen majstora i kršćanskih mistika, do Huxleya, Wittgensteina, Fritjofa Capre...
A tek odvaljeni znanstveni tekstovi Iana Stewarta, Stephena Hawkinga i Briana Greenea, o matematici kaosa, prostorvremenu i tim stvarima. U usporedbi s tim suvremena literatura je beznadno dosadna. Što se tiče književnih krugova, umorio sam se od njihovih rituala, spletki i igrica koje se u tom društvu igraju.
Kad ste napisali “Oči” izjavili ste kako je to posljednji dio trilogije o Zagrebu. Je li u planu neki novi roman?
- Da, osjećam da sam s “Očima” zatvorio neformalnu zagrebačku trilogiju započetu “Ponoćnim boogieom”, a nastavljenu romanom “Izlaz Zagreb jug”, i čini mi se da smo Zagreb i ja završili priču. Imam nekoliko ideja za novi roman, imam i nekoliko ispisanih stranica, i kao što je to bio slučaj sa svakom prethodnom knjigom - pojma nemam kamo će me rukopis odvesti.
Vjerujem da ću u rukopis ugraditi i dio iskustva s planina, a ostalo... Ne znam. Sasvim sigurno je da se Zagrebom neću baviti.
Fotografije kao potvrda autentičnostiZašto ste u knjigu uvrstili fotografije?- Svaki putopis je ilustriran fotografijama, a ova knjiga i jest vrsta putopisa. Govori o hodanju kroz planine, gradove, parkove, muzeje, umjetničke skulpture, literaturu... Početna ideja bila je da uvrstim i fotografije Ante Vukušića, domara planinarskog doma Zavižan. Izvan doma ga ne možete vidjeti bez fotoaparata, i snimio je niz dojmljivih fotografija. Kako se rukopis razvijao, postalo je jasno da knjiga neće govoriti samo o sjevernom Velebiti, niti o Velebitu... Bilo bi i prepotentno nakon samo nekoliko godina hodanja planinom napisati knjigu o Velebitu. Zato sam odlučio da uđu samo moje fotografije, dijelom i kao naglašavanje autentičnosti. Sva mjesta koje spominjem znam iz prve ruke, kako se ono kaže. |
Adriana Piteša