Svaki je rječnik stranih riječi jedan ocean u kome se zrcale lica svih i svakog kupača. Pa tako i najnoviji, prije par dana izašli “Novi rječnik stranih riječi”, koji potpisuju pokojni Bratoljub Klaić i - Školska knjiga, izdavačko poduzeće iz Zagreba. Njegovi su priređivači Ljiljana Jojić i urednica Anuška Nakić, sa suradnicima Ekremom Čauševićem i Nadom Vajs Vinja, a recenzenti ugledni jezikoslovci i leksikografi Radoslav Katičić, August Kovačec i Marko Samardžija.
U svom Predgovoru vlasnik i direktor Ante Žužul, koga je pokojni Tadijanović kao svog vjernog izdavača od milja nazivao “od A do Ž”, naglasio je: “Iz ‘Rječnika stranih riječi’ trebalo je izostaviti brojne riječi i izraze koji su nestali iz hrvatskog života, kulture i znanosti, a mnoge dodati (...) ‘Novi rječnik stranih riječi’ obogatilo je više od 2000 novih natuknica i preko 1000 novih značenja u postojećim natuknicama”.
Premda ravnatelj Žužul ne kaže o kojem od brojnih izdanja “Rječnika stranih riječi” Bratoljuba Klaića (1909.-1983.) govori, već ga tretira kao jedinstveno djelo, što je obilježilo “drugu polovicu XX. stoljeća na hrvatskom prostoru i u široj regiji”, treba reći da je izvorni Klaić iz 1951. doživio brojna izdanja što ih je sam dorađivao, i zatim ona iduća što ih je dorađivao njegov sin Željko Klaić. Da bih raspoznao po čemu je ovaj sadašnji “Rječnik” dobio atribut “novi”, poslužio sam se dvama ranijim izdanjima istoga, i to drugim izdanjem iz 1958. koje je priredio sam Klaić te izdanjem iz 1980. koje je priredio Željko Klaić s podnaslovom “tuđice i posuđenice”, za razliku od prethodno podnaslovljenog rječnika “izraza i kratica”. “Novi rječnik” jest bez podnaslova.
Prica, otac rječnika
U svom Proslovu “Novom rječniku” akademik Katičić iskazuje oduševljenje činjenicom što nam se Klaić “sada i opet vraća u ovom novom i usavršenom izdanju”, kao prijeko potrebna knjiga za “nedouke”. Najbitnije je “o tome” rekao “još Ognjen Prica, istaknuti marksistički intelektualac i Srbin po nacionalnosti, u Predgovoru svojem ‘Rječniku stranih riječi’, samo tri godine prije nego što je postao žrtva zlosilja”.
Doista, citat iz Price je lijep, i to je zapravo jedini dio izvornog, prvobitnog Klaićeva Predgovora iz 50-ih, odnosno iz 1958., u kome “otac” i ovog današnjeg rječnika na samom početku piše sljedeće: “Teško je reći, za koliko je pojmova povećano ovo izdanje rječnika, no bio taj prirast koliki god, rječnik je i u svim svojim pojmovima izrađen prema duhu dosadašnjih starijih izdanja istoimene knjige, kako ga je zacrtao narodni heroj Ognjen Prica još pod pseudonimom Dragutin Kovčić pred ravno dvadeset godina (1938.)”. Eto, zato što je dao putokaz i osnovu Klaiću za njegov “Rječnik” s vlastitim, a ne stoga što je “po nacionalnosti Srbin”, Prica je s pravom naglasio: “Potreba jednog rječnika stranih riječi, koje se upotrebljavaju u hrvatskom jeziku, osjeća se danas više nego ikada”.
Grijesi iz NDH
“Promijenile su se i prilike u kojima se dorađuje i izrađuje Klaićev rječnik. On je pisao rječnik stranih riječi za službeno proglašen jedinstveni srpskohrvatski jezik. A opterećen svojom nekadašnjom suradnjom na pisanju velikoga ‘korienskoga’ pravopisa u vrijeme NDH morao je jako paziti da u tom pogledu ne bude prigovora”, zabilježio je Katičić. Klaić pak piše da su u izdanju iz 1958. (Zora, Zagreb) “dotjerani i modernizirani i filozofski i politički pojmovi, osobito ovi posljednji, u skladu s najnovijim našim političkim razvojem”. Kao autor “Rječnika” Klaić poštuje i imenuje vlast i pere ruke u svakom pogledu: “U pogledu pravopisne problematike u tuđim riječima, neka budu navedeni zaključci Pravopisne komisije o tom pitanju”, iza čega slijedi citat o istoj.
Tko zna, možda je Klaiću bilo lakše u Titovoj državi nego današnjim jezikoslovcima u nezavisnoj RH. Barem je znao koje ga vlasti i vlastodršci tlače.
Da mogu, počeo bih ovaj ogled sasvim drugačije, jednim sjećanjem na priču o onom starom, skoro kockastom Klaiću, koji sam naslijedio od pokojnog oca. O tome Klaiću govorio je na promociji Anić-Goldsteinova “Rječnika stranih riječi” prevoditelj cjelokupnog Shakespearea Mate Maras. Odrastajući u nekom selu Dalmatinske zagore i vodeći kravu na pašu, budući je prevoditelj naučio cijelog Klaića napamet.
Nevidljiva groblja
Imao je taj njegov i naš Klaić iz prvog izdanja 18.000 pojmova na 736 stranica na formatu 12x17 cm; moje drugo izdanje iz 1958. imalo je gotovo dvostruki broj pojmova. Daljnjih blizu 20 godina Klaić je “Rječnik” dopunjavao i proširivao, da bi u zadnjoj redakciji obuhvaćao “oko 52.000 obrađenih pojmova”, zabilježio je 1999. Slavko Goldstein. Klaić je doživio 13 izdanja bez najnovijeg, dakako, i prodan je u više od 200.000 primjeraka.
Svi su rječnici nevidljiva groblja riječi i njihovih zaboravljenih govornika. Zanimalo me prolistati izdanja Klaića iz 1958. (1371 str.), 1980. (1456 str.) i ovog novog iz 2012. (1142 str.) i od oka, površno razmjeriti groblje i rodilište stranih riječi, što je za šake bilo, ipak, malo previše.
Tri izdanja i četiri primjera: Što se i zašto mijenjalo
Kapitalizam
U beskonačnom nizu političkih pojmova dovoljno se zaustaviti na jučer i danas najozloglašenijim odnosno najomiljenijim, kako kada i kako kome. “Kapitalizam” je 1958. i 1980. bio poprilično sličan, barem po Klaićevu viđenju, odnosno viđenju njegovih priređivača: “posljednje društveno uređenje osnovano na eksploataciji jedne klase po drugoj”. 2012. izgubio je samostalnost, odnosno dobio vlastiti opis pod natuknicom “kapital”. Tu je kapitalizam: “društveno-ekonomski sustav koji se zasniva na privatnom vlasništvu i slobodnom poduzetništvu, tržišnoj konkurenciji kapitala” itd.
Socijalizam
Za definiciju socijalizma Klaićev “Rječnik” poslužio se 1958. i 1980. citatom iz Programa SKJ (Savez komunista Jugoslavije), pa kaže: “društveno uređenje zasnovano na podruštvljenim sredstvima za proizvodnju”. 2012. definicija je slična, podsjeća se na raspodjelu “svakome prema radu”, ali izostavlja se spomenuti Program. Komunizam se pak iz “višeg oblika besklasnog ljudskog društva, gdje nema eksploatacije čovjeka po čovjeku” (i 1958. i 1980) prometnuo tek u “projekt” tog višeg oblika besklasnog društva.
Beatlesi
Dakako, 1958. riječ “bitlzi” nije postojala, pojavila se 1980. s opisom: “četiri čupava, nedovoljno očešljana mladića sa prilično simpatičnim glasovima”. Mi smo u Zagrebu postajali bitlzi čim bismo malo zakasnili brici. Jer, bitlzica je frizura “kakvu nose bitlzi i njihovi simpatizeri odnosno imitatori”. Dakako, svi “simpatizeri” dolaze s istog izvora - oni su prvenstveno komunistički, pa tek onda glazbeni. U “Novom rječniku” “bitlzi” su postali “bitlsi”, dakle promjenom jednog jedinog slova - “z” u “s” - izgubio sam sve moje uspomene. Mi nismo bili bitlsi, nego bitlzi!
Lolita
Javila se u Klaića 1980. uz ovaj opis: “u talijanskom jeziku malodobnica koja živi životom djevojke starijih godišta; na isti način stvoren je i pojam lolitizam”. Priređivačice Jojić i Nakić dometnule su sada ovom šturom tumačenju očekivani dodatak: “po naslovnoj junakinji romana ‘Lolita’ (1950) V. Nabokova”.