Da nije pao komunizam 1989. i da se nisu otvorili dosjei tajnih policija u bivšim jednopartijskim zemljama, knjige “Tajni život moje majke” mađarskog pisca, dramatičara, dramaturga, etc., Andrása Forgácha (rođ. 1952.), u prijevodu Xenije Detoni, ne bi ni bilo.
Teško joj je odrediti žanr: sastoji se od romansiranih dionica, koje se oslanjaju na činjenice, od stihova, ispovjednih zapisa autora (poglavlje “Još nešto”) i autentičnih izvješća mađarske tajne policije, Odjela III., i to zato što su roditelji pisca bili njeni suradnici. Žanr ionako nije presudan za dobro pisanje - Tenžerin izraz.
Na vrh sante leda autora je uputio telefonski poziv jednog prijatelja iz djetinjstva, 2013. Pronašao je prezime Forgách u dosjeu tajne policije i predao ga piscu, vjerojatno fotokopiju. Potom je istraživanje nastavio sam pisac.
Utvrdio je da je kodno ime njegovih roditelja Papai. Evo kako ih je tajna služba opisala 1982: “Tajnu informatoricu kodnog imena Papaijeva vrbovali su ‘75. godine službenici tadašnjeg Odjela III/I-4. Zapravo je preuzela nasljeđe supruga, koji je kao Papai još od 50-ih godina bio na vezi Službe, ali trenutačno boluje od snažne depresije i kao takav postao je nepodoban za obavljanje obavještajnih zadaća. Papaijevu se vrbovalo na osnovi njezinih patriotskih osjećaja, čvrsto pristaje uz našu političku platformu, te je iz uvjerenja odana našem političkom poretku.”
Do tada je András Forgách imao drugu predodžbu o roditeljima. Otac Marcell bio je novinar i radio za MTI, mađarsku novinsku agenciju. Smatralo se da je zbog intriga izgubio mjesto dopisnika u Londonu. Potom je doživio slom živaca i postao psihički bolesnik.
Majka Bruria, rođ. Avi Shaul, neobično lijepa, bila je medicinska sestra. Rodila se u nekadašnjoj Palestini; židovskih korijena, kao i suprug. Bila je anti-cionističkih uvjerenja i pomagala mužu u prevođenju, prvo s hebrejskog. Njena dvojna pozicija, između Države Izrael i Mađarske, potaknula je mađarsku tajnu službu da je angažira.
Bila je informatorica 2. i 3. Cionističkog kongresa u Izraelu, ali nije ušla u kongresni prostor, tvrdi sin u “Tajnom životu moje majke”. Za njega je bezazlena, da ne kažem lijepa i politički glupa, a Služba je egzaktna i vjerodostojna.
Na 3. Cionistički kongres majka je povela upravo Andrása kako bi sređivao djedove rukopise i biblioteku u Tel Avivu, iako nije znao hebrejski. I zato, kao neposredni svjedok zagovara pretpostavku da mu je majka bila nesposobna i beskorisna obavještajka. Tako je Službu proglasio glupom, no nije doveo u pitanje njenu točnost.
U znakovitom fragmentu autor opisuje majčinu nepromišljenost i brižnost. Časnici Službe, koji su je držali na vezi, zatražili su od nje, početkom 80-ih, da ih pusti u Andrásev stan. Objasnili joj da će iz njega motriti stan na drugoj strani iste budimpeštanske ulice, odnosno neke druge sumnjivce.
U sinovljevu stanu tada boravi disident i pjesnik Györgi Petri, koji je prikupljao materijale za samizdate i novine, kritične prema režimu Jánosa Kádára. Drugarica Bruria pojavila se na vratima kako bi počistila nered, pokupila prazne flaše, pljesnivu hranu i miris marihuane. A kad je sin izašao da bi posjetio oca, širom je otvorila vrata pripadnicima Službe.
Majka je zažmirila na to čime se pridošlice bave, zabilježeno je u “Tajnom životu”, no prema ocjeni jednog kritičara omogućila je tajnoj policiji da se približi Petriju, njegovim sumišljenicima, ali i rođenom sinu. U oba slučaja, Brurijina majčinska ljubav bila je neupitna. Ostala je dilema: je li znala što rade, ili je bila naivna.
Iako to nije priznao, Forgách je pisao ovo djelo s mukom, prokazujući roditeljsku tajnu. Njegova sestra Suzana smatra, doduše, da to nije smio učiniti. Pa kad je već učinio, šteta da nije otišao do kraja i potvrdio da majčinsku ljubav prihvaćamo i od zle doušnice.
Oca je opisao kao zavodnika, ali o majčinim ljubavnicima šuti; o njima je progovorio tek u intervjuu. Za njega je majka, očito, ostala svetica. Jer, majčinsku ljubav nije nitko naručio, niti bi je mogao platiti, pa čak ni sin - pisac.
I prije “Tajnog života”, usput budi rečeno, András Forgách je književna djela gradio na obiteljskim dokumentima. 2007. objavio je opsežan roman o majci “Zehuze”, u kojem je iskoristio 1500 pisama koje je njegova baka iz Tel Aviva slala kćeri, Bruriji, u Budimpeštu.
Mislio je da je s tom knjigom okončao obiteljsku povijest. Ali, danas mu se čini: “Shvatio sam da ništa od onoga što sam napisao nije istina”. “Tajni život moje majke” istina je Službe, praćena tugom i neizrečenim razočaranjem djeteta. Uostalom, istina ne jamči baš ništa, tumačio je Aristotel. Vjerodostojnost je važnija od nje.