Kafka, omiljeni pisac pisaca, ponovno se rodio na hrvatskom jeziku u novom prijevodu Borisa Perića, književnika i prevoditelja koji je nedavno drznuo prepjevati Balade Petrice Kerempuha s Krležinog kajkavskog na hochdeutsch (i to, sudeći prema recenzentima, na izvanredno uspješan način!).
Praški pisac koji je odabrao njemački jezik za alat svog zanata, manjinski jezik u svojoj sredini i jezik koji nije obitavao ni u njegovom roditeljskom domu kojim je odzvanjala lokalna varijanta jidiša, nije bio poznat po razbacivanju riječima, koje je vrlo pažljivo vagao. No, na tu činjenicu nisu polagali dovoljno pozornosti neki od prijašnjih prevoditelja, što je svojedobno izazvalo i glasoviti osvrt Milana Kundere, koji im je srdito prigovorio postupke kao što su razbijanje rečenica, korištenje kićenog stila, sinonima gdje ih autor s razlogom izbjegava, široke lepeze glagola gdje u izvorniku, također ne bez razloga, stoji samo pomoćni glagol „biti“....
Sve te detalje imao je na umu Perić, pripremajući upravo ovih dana objavljeni novi prijevod Kafke pod naslovom 'Pripovijetke i prozni fragmenti' (u izdanju ugledne nakladničke kuće Oceanmore koja se proslavila prepoznavanjem književne kvalitete nobelovki Herte Müller i Alice Munro prije same švedske Akademije).
Kada Kafka u svojoj pripovijetki 'U kažnjeničkoj koloniji' napravu za kažnjavanje iznebuha u pola teksta prestaje nazivati aparatom, a počinje nazivati strojem, ta promjena ima svoju pripovjednu funkciju, pri čemu i sam 'stroj', koji više nije 'aparat', počinje poprimati osobine živog bića. Ova sitna, ali bitna promjena riječi tako dobiva svoje značenje u duhu poetičke "iznenadne promjene svjetla" koja mijenja pogled na stvari, no nekim prevoditeljima je izmakla, i čitatelja teksta u prijevodu lišila mogućnosti uviđanja svih onih dodatnih slojeva koji toliko postojano razveseljavaju generacije zaljubljenika u jedno od najvećih književnih imena 20. stoljeća.
No, ljušteći slojeve teksta, upućeni čitatelj Kafkinog njemačkog izvornika dolazi do izvanrednih otkrića. Već na goloj razini termina, primjerice, fascinantna je činjenica da se Kafkin lik u zacijelo najpoznatijoj pripovijetki 'Preobražaj' nije probudio kao kukac, jer tu riječ pisac nije koristio! U izvorniku Gregor Samsa postaje 'ein Ungeziefer', što u njemačkom jeziku označava zbirnu imenicu 'gamad', a sama riječ etimološki vuče svoje rodoslovlje do 'žrtvene životinje' i tako nas vodi do jednog izvanredno zanimljivog pojma iz rimskog prava, kojeg je Kafka kao pravnik po obrazovanju i zvanju morao jako dobro poznavati - homo sacer.
Radi se o pravnom institutu koji označava osobu od koje država doslovno digne ruke. Tu osobu bilo kada i bilo tko može nekažnjeno ubiti, a istodobno ta osoba ne može biti žrtvovana. Nemogućnost prinošenja žrtve dolazi iz antičkih vremena kada su se ljudi zaklinjali pojedinim bogovima i, u slučaju da su prekršili svoju zakletvu, njihova je daljnja sudbina bila isključivo u rukama božanstva kojem su se već zakleli. Kada netko biva proglašen 'homo sacerom', država nadalje s njim nema ništa i kako ga ne može kazniti, ne može ga ni štititi. (Taj je način gledanja na "ljude izvan zakona" opstojao još u Srednjem vijeku, zajedno s nekažnjenim ubijanjem zlikovaca, sve do modernog pravnog shvaćanja u kojem nitko ne smije biti kažnjen bez suđenja.)
Kafkin lik se, dakle, preobražava u 'homo sacera', u osobu koja na taj način dohvaća, u filozofskom smislu, jedini mogući izraz slobode unutar jednog pravnog poretka. To nas vodi do 'Procesa', drugog Kafkinog najpoznatijeg djela (koje se ne nalazi u ovoj zbirci), u kojem zatičemo užitak pisanja koji je pisac nalazio odmičući se od frustracije pravnika u osiguravajućem društvu, svog posla kojeg je otvoreno mrzio.
Od ovog novog prijevoda Kafkinih pripovijetki, pa i sljedećeg izdanja koje bi u Perićevom prevoditeljskom poduhvatu trebao obuhvatiti ostatak Kafkine pripovijedne proze, nove generacije čitatelja mogu dobiti obazrivi uvid u magiju riječi kojom je Franz Kafka osigurao svoje mjesto u književnom panteonu. Starije generacije pak dobivaju novu priliku da skinu prašinu sa svog poznavanja nezaobilaznog mjesta suvremene opće kulture, ali i da ponovno prepoznaju onu njegovu trajnu vrijednost koja ga čini podjednako živim i aktualnim danas, kao što je bio i prije stotinu godina.