INTERVJU

KAKO JE 12-GODIŠNJAK IZ KANADE DOŽIVIO RATNA ZBIVANJA U HRVATSKOJ David Homel, autor knjige 'Putujući cirkus' bio je gost Monte Librića

Zagreb, 270418.
Trg RH.
David Homel, kanadski pisac koji u Zagrebu promovira svoju knjigu Leteci cirkus.
Na fotografiji: David Homel.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

 

Ovih je dana u nas preveden roman u kojem kanadski pisac djeci objašnjava rat u Hrvatskoj. David Homel u “Putujućem cirkusu”, koji je napisao sa suprugom Marie-Louise Gay, (prijevod Slobodan Fred Drenovac, Naklada Val) kroz perspektivu Charlieja, 12-godišnjeg dječaka koji Hrvatskom putuje s obitelji i nekolicinom lokalnih prijatelja, skicira djeci koja odrastaju pripadajući jednoj od najmiroljubivijih nacija svijeta kako to, zašto, zbog čega i koga bude rata, kamo odlaze države koje prestanu postojati, može li se uopće u ratu pobijediti ili je svatko tko se u njemu nađe - osuđen biti gubitnik.

David Homel bio je gost festivala dječje knjige Monte Librić te kanadskog veleposlanstva u Hrvatskoj koje ove godine obilježava 25. godina uspješnih diplomatskih odnosa i partnerstva Hrvatske i Kanade.

Zašto bi kanadski autori djeci objašnjavali rat, tu (ne)ljudsku kataklizmu što ju tamo, na sjeveru američkog kontinenta, mogu promatrati jedino na televiziji, provirujući iza leđa roditelja koji prate dnevne vijesti… I zašto su, kad su se već uhvatili rata, uzeli objašnjavati Domovinski rat u Hrvatskoj?

Bez sukoba

Homel je prvi put u Hrvatsku stigao 1999., u posjet dugogodišnjem prijatelju Slobodanu Drenovcu Fredu. Nije se turistički zadržao samo na obali, obišli su razorenu unutrašnjost, otišli do Vukovara.

Iako potresen onime što je vidio, ili baš zato, odlučio se uskoro vratiti, dovesti suprugu i djecu.

“Dogodilo se to spontano, slučajno. Htio sam napisati knjigu za djecu koja bi bila dio serije knjiga o obitelji koja zajedno putuje, i ide na neobična mjesta, upadaju u neobične situacije i imaju prijatelje po svijetu. Tako je i to putovanje počelo”, komentira autor.

U knjizi obitelj putuje niz obalu, prvo idu na Cres, potom put Vrgade, otočića u zadarskom akvatoriju. “Dok tako voze zaustave se kako bi napravili piknik, djeca odšeću istraživati okolinu i nalete na selo u kojem su se 1990-ih vodile borbe, vide da je pola sela u ruševinama, a polovica netaknuta. Zbunjeni su. Ne razumiju što se tu dogodilo, jer u Kanadi nisu vidjeli ništa poput toga. Charlie za objašnjenje ne pita roditelje, već Hrvate, Freda i njegovu suprugu, a ja sam to pokušao delikatno objasniti u knjizi. To nije štivo koje govori o geopolitičkoj povijesti”, kaže autor čiji je roman u recenziji u američkom magazinu Kirkus ocijenjen odličnim za objašnjavanje djeci ratne situacije.

“Bio sam dirnut reakcijama moje djece za tog putovanja Hrvatskom. Njima je to bilo kao da stoje usred scenografije nekog filma. No, na neki način u romanu pišem i o vlastitim reakcijama kad sam prvi put vidio tragove rata kod vas. I moji prijatelji iz Rijeke bili su šokirani zatečenim stanjem, isto koliko i ja i moja djeca. Najteže je bilo pokušati odgovoriti zašto toga nema kod nas, jer i mi imamo “uvjete” za rat. U Montrealu, u mojoj ulici, govore se razni jezici, žive ljudi različitih boja, raznih etničkih podrijetla… a sukoba tamo nema.

Opasni trenuci putovanja

Svatko gleda svoje poslove, ne nameće svoje stavove drugome i ne pokušava odrediti kako bi drugi trebao živjeti”, kaže Homel i dodaje: “Razlika je, naravno, u povijesti. Mi nemamo povijest ratova, tu prošlost punu konflikta. Charlie iz razgovora s hrvatskim prijateljem Fredom shvaća da je prije 50 godina ovdje bio jedan drugi rat. Spontano pita: ‘Pa, zar nitko ništa iz toga nije naučio? Kako mogu ponavljati greške?’ To je logično pitanje iz usta dvanaestogodišnjaka.”

Sa suprugom Marie-Louise Gay napisao je seriju knjiga o neobičnim obiteljskim putovanjima, dobrim dijelom autobiografski baziranima. “Naša djeca sada su odrasli ljudi. Prva knjiga je objavljena 2006. Možda je sve počelo kad su se oni počeli seliti iz kuće, živjeti svoje živote; nas je uhvatila nostalgija za tim vremenima kad smo mi bili mladi roditelji, sjedeći doma, počeli se prisjećati ‘Pamtiš li ono putovanje?’, ‘Sjećaš li se kad smo bili tamo i tamo?’.”

Baš svako putovanje na koje smo otišli s djecom na kraju je imalo i neke opasne trenutke. Sjećam se da smo bili u nekoj močvari na jugu SAD-a, u kajaku, a oko nas krokodili koji su upravo čekali na ručak. Zatekli smo se 1.1. 1993. u meksičkom Chiapasu, vozili smo okolo, obilazili mjesta i naišli na barikade, zaustavili su nas ljudi s puškama, bio je to početak zapatističke revolucije. Bili smo prilično iznenađeni kad smo se našli na nišanu tih ljudi, ali ubrzo su spustili puške, jedino su htjeli znati tko smo mi. Prisjećajući se takvih situacija, supruga i ja smo pomislili kako smo bili neodgovorni roditelji, stalno smo djecu dovodili u rizik, a onda nam je palo na pamet da bi to bila i odlična priča.”

Rodom Amerikanac, iz Chicaga, imao je 17 godina kad je za Vijetnamskog rata zauvijek napustio zemlju koju nije osjećao svojom. Neko je vrijeme živio u Francuskoj, a onda je dom prepoznao u - Kanadi.

Za sebe će reći da je Kanađanin. Što to čini kanadski identitet?

“Nemam precizan odgovor. Posljednjih desetak godina mnogi Kanađani, većinom oni s engleskog govornog područja, nakon desetljeća razmišljanja tipa: ‘Mi nismo Amerikanci, mi nemamo snažan osjećaj nacionalne pripadnosti, nije li to problem…?’ kao da su došli do saznanja kako se može živjeti vrlo dobar život i bez toga. Sjećam se da je Margaret Atwood rekla kako je Kanada mjesto gdje možemo živjeti i promišljati o ideji zemlje, nacionalne države bez čvrste zaokružene ideje o toj zemlji.

Tipičan kanadski pristup

Mi smo konfederacija provincija, federalna vlast je zapravo prilično slaba. Iako je Trudeau za neke atraktivna figura, vlasti provincija i gradova odlučuju o mnogim bitnim stvarima. Kanađani nemaju jak nacionalni identitet kakav imaju, primjerice, mnogi Europljani, ali imaju visoko zadovoljstvo životom. Dovoljno je samo da se nagnu kroz prozor, pogledaju preko granice, prema SAD-u, i odmah su sretni da žive baš tu gdje žive, a ne, slučajno, s one druge strane granice.

Mislim da je nama jak zajednički nazivnik da svatko ima svoje mišljenje i uvjerenja po kojima živi, ali da nam ne pada na pamet naša uvjerenja nametati drugima.

Recimo, u doba kad se raspravljalo o homoseksualnim brakovima, napravljeno je veliko istraživanje koje je pokazalo da velika većina Kanađana misli da je brak zajednica između žene i muškarca.

Ali, jednako velika većina misli da, ako drugi ljudi žele brak upražnjavati drugačije, s osobom istog spola, kako je to njihova stvar i da im oni nemaju pravo nametati svoje mišljenje. To je tipično kanadski pristup.”

Govoreći o emigrantima u zemlji emigranata, Kanadi, David Homel kaže: "To su ljudi iz cijelog svijeta, nemamo predominantno emigrante iz jedne regije, kao što je to, recimo, slučaj s Francuzima koji imaju mnogo ljudi iz zemalja Magreba. Osim toga, Kanada nema kolonijalnu prošlost pa nemamo ni tu vrstu opterećenog povijesnog nasljeđa u odnosu prema emigrantima. Ljudi ponekad ne shvaćaju da su emigranti zapravo vrlo dobro obrazovani, a ne samo jeftina radna snaga. Kanada je puna emigranata iz, primjerice, Azije, koji su visokokvalificirani, obrazovani kadrovi. Ponekad i prilično bogati." Zanimljiv je slučaj emigranata s Haitija: "Oni su zapravo bili elita na Haitiju. Nisu emigrirali, već su bili pozvani, regrutirani, jer su u frankofonom Québecu tražili nastavnike, administrativno osoblje, razne profile. I tako su doveli ljude s Haitija koji su se tamo mučili pod diktaturom Duvaliera. Vrlo neobična emigracija. Iza mnogih emigracija u Kanadu puno je različitih strategija i metoda. Recimo, Sirijci. Veliku ulogu odigrale su razne nevladine udruge, crkvene zajednice, oni su sponzorirali određeni broj sirijskih izbjeglica u Kanadi."

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo