ZAGREB - Kada je prije dva mjeseca Švedska akademija objavila da je Herta Mueller dobitnica Nobelove nagrade za književnost za 2009. godinu, nekoliko uglednih hrvatskih germanista moralo je priznati novinarima, koji su od njih tražili komentar, kako nemaju pojma o kome je riječ.
No, Švedska akademija je izazvala još veće čuđenje na književnoj sceni kad je Nobelovu nagradu za 2008. godinu dodijelila Jean-Marieu Gustaveu Le Cleziu. Književni recenzent Guardiana tada je napisao kako je većina njegovih kolega morala “uguglati” ime francuskog pisca kako bi saznali o kome se radi... Akademijin izbor bio je oba puta, u najmanju ruku, iznenađujući, ali u njemu je bilo i čvrste logike.
Herta Mueller i Le Clezio ugledni su (koliko i nerazglašeni) pisci, oboje su svoj put prema Nobelu utabali nekim krupnim književnim nagradama i, možda najvažnije, svaki na svoj način progovaraju iz pozicije izvanrednih svjedoka vremena.
Dva totalitarizma
Herta Mueller, kći banatskog SS-ovca koji se nikada nije odredio prema nacizmu, obilježena je s dva totalitarizma: dok joj je izvan kuće prijetio Ceausescu, u obitelji joj je čučao Hitler. Takva pozicija u suvremenoj književnosti ne može se platiti ni zlatom.
Slično je u životnoj podjeli karata prošao i Le Clezio. Rođen u Francuskoj (Nica, 1940.), dobar dio djetinjstva i presudne formativne godine proveo je u Africi, gdje mu je otac radio kao liječnik, da bi za vrijeme služenja vojnog roka u Meksiku drugi presudan utjecaj na njega izvršila ameroindijanska kultura. Ta geografija Le Clezieve biografije savršeno opasuje vrijeme evropskog kolonijalizma i postkolonijalizma.
Slučajna podudarnost
U autobiografskom “Afrikancu”, tekstu o djetinjstvu u Africi, Le Clezio piše kako je u očevoj kući u Kamerunu iznad ognjišta visio velik štit od kože vodenkonja s dva prekrižena koplja. Taj “kolonijalni” dekorativni detalj nije imao veze s ocem. Najvjerojatnije je tu ostao od bivšeg stanovnika. Otac je prezirao kolonijalni svijet, njegov kastinski sustav, “društvo obijesne nepravde, koktel-zabava i igrača golfa u njihovoj opravi, služinčadi, crnih ljubavnica, prostitutki od petnaest godina koje se uvode na sporedan ulaz i službenih supruga koje pušu od vrućine i istresaju svoju kivnost na poslugu...”
U Africi Le Clezio nije pronašao raj. Afrika je bila razgolićena, pulsirajuća ljudskost, i vrućica osjeta. Ali, prije svega, Afrika je bila čistilište Zapada koji je ovdje došao iscrpljivati prirodu i iskorištavati slabije. Možda i ne sasvim slučajno, “Afrikanca” je Le Clezio počeo pisati 2003., u godini u kojoj je Amerika zbog kontrole naftnih izvora okupirala Irak, i tako označila pola milenija zapadnjačkih konkvistadora, kolonijalista i biznismena.
Sudbina i Palčić
No, da se vratimo na Nobela. Rushdie se kandidirao s epohalnim “Sotonskim stihovima”, Oz s golemom “Pričom o ljubavi i tmini”, Mulisch s još krupnijim “Otkrivanjem nebesa”, Roth s “Američkom pastoralom”, Dylan sa svom težinom svog statusa megastara... Ali kako to već bude, na kraju je sudbina pomazala Palčića. Čitajući “Afrikanca”, malu knjižicu s očevim fotografijama i osobnim sjećanjima, na pamet pada da je Le Clezio možda dobio upravo onog Nobela koji je bio namijenjen prerano umrlom W. G. Sebaldu.