STIEG LARSSON

Kako je nastao najveći krimić novog milenija

    AUTOR:
    • Adriana Piteša

  • OBJAVLJENO:
  • 28.06.2010. u 08:00

Otkad je postao slavan, ništa nije jasno. Tko je napisao te knjige, kako je umro, kome ide novac? Jasno je samo da čitatelji traže još

Imao sam noćne more o tome da će SAD biti jedina zemlja u kojoj romani Stiega Larssona neće uspjeti, izjavio je Sonny Mehta, urednik izdavačke kuće Konpf. U državi u kojoj prijevodi zauzimaju samo tri posto, njegov strah nije bio bezrazložan. Teško da bi ikoga zanimala izjava izdavača koji je napravio pogrešnu procjenu da ne slijedi nastavak - posljednji Larssonov roman osvojio je i vrh top-liste bestselera New York Timesa.

Malo je koji suvremeni pisac dočekan s toliko oduševljenja kao švedski književnik i novinar Stieg Larsson, autor trilogije Millennium o kojoj se danas govori uglavnom kao velikom izdavačkom fenomenu nultih godina ovoga stoljeća.

Zašto je uspio baš on?

Podaci kažu: 27 milijuna prodanih primjeraka, prijevodi u četrdeset zemalja svijeta, već su snimljene uspješne skandinavske ekranizacije, a na redu su holivudske ekranizacije. Glavni junaci Lisbeth Salander, hakerska heroina s nevjerojatnim instinktom za preživljavanje, i novinar Mikael Blomkvist uvršteni su u kanon književnih junaka našeg doba.

Ali, problem je što pisca više nema, a mnoge zanima kako je i zašto baš Larsson uspio. Kakav je bio Stieg Larsson postala je tako zasebna industrijska grana u Švedskoj, zapisao je nedavno novinar New York Timesa. Naime, švedski pisac umro je u pedesetoj godini života od posljedica srčanog udara. U nedostatku njegovih riječi, a u svrhu slaganje slagalice njegova života - intervjue su dali valjda svi koji su s njime izmijenili makar jednu riječ: članovi obitelji, prijatelji, kolege, susjedi, pa čak i čovjek kojem je Larsson dao jedini intervju o svojim romanima, tri tjedna pred smrt.

Neuredan život

Glavne crte piščeve biografije poznate su od prvog dana. Odgojili su ga djed i baka, za života je bio poznat kao urednik magazina Expo te stručnjak za desne ekstremiste i naciste. Legenda kaže da je romane pisao noću. Neuredan život, tri kutije cigareta dnevno, iscrpljivanje uzeli su danak i doveli do srčanog udara u pedesetoj.

Lik i djelo u toj verziji su potpuno komplementarni. Angažirani novinar koji piše romane u kojima razrađuje teme koje su ga opsjedale: nasilje nad ženama, korupciju, rasizam, dekonstruirajući sliku Švedske kao uzorne socijalne države s nultom stopom tolerancije na prikrivanje kriminala i korupciju.

Kako su knjige postajale uspješnije, tako je i priča o Larssonu dobivala nove elemente. Prvo su se počele pojavljivati konspirativne teze oko smrti autora; neki pojedinci bili su uvjereni da nije umro od posljedica srčanog udara, nego da su ga ubili desničarski ekstremisti.

Teške riječi

Tragedija je što smo ga izgubili, ali ubijen nije, poručili su njegovi najbliži. Nakon toga je počela mučna bitka za nasljedstvo. Pisac je, naime, 32 godine živio s nevjenčanom suprugom Evom Gabrielsson. Prema švedskom zakonu, nevjenčani partner nema pravo na nasljedstvo i milijuni se slijevaju u džepove piščeva brata i oca, s kojima je, navodno, imao zategnute odnose.

Teške riječi pale su s obje strane: krvni srodnici opuživali su Evu Gabrielsson da je mentalno nestabilna, ona njih da su beskrupulozni, pohlepni gadovi. U srazu dva muškarca i žene koja prebolijeva ljubav svog života, javnost je odabrala Evu. Trajna fascinacija su i neobjavljeni rukopisi, odnosno postoji li doista četvrti roman ili ne. Mnogi koji su ga poznavali ili tvrde da su ga poznavali našli su se pozvanima spekulirati na temu autorstva, je li Larsson bio u stanju sam napisati romane.

Sama Eva je dala naslutiti da je sudjelovala u pisanju. O piscu i njegovom radu izrečeno je svašta, od toga da je bio jedan od najgenijalnijih novinara koji su hodali Švedskom pa sve do toga je bio novinarski mediokritet koji nije bio u stanju napisati ni suvislu rečenicu. Kako je krenulo, možda ćemo do kraja godine već i doznati da je Larsson zapravo bio strastveni ekstremni desničar koji je špijunirao za neonacističke skupine. Sudeći po jedinom intervjuu koji je dao o svojim romanima, Larsson svoj posao nije mistificirao.

Na pitanje zašto baš detektivski romani i je li mu teško palo snalaženje u novom žanru, vrlo jednostavno je odgovorio: “Pišem jako brzo. Lako je pisati detektivske priče. Puno je teže napisati tri kartice teksta u kojem sve treba biti točno i razmišljati kako ne smijete ni u čemu pogriješiti jer će vas u suprotnom tužiti i napadati. Pisati krimiće, tzv. laku literaturu, je zabavno.”

Kakva bi Pipi Duga Čarapa bila danas?

“ Pisao sam knjige iz puke zabave, razrađujući staru ideju iz 90-ih. Naime, jednom sam sjedio s kolegom, dosađivali smo se i počeli pisati tekst o čudnim detektivima blizancima... Te večeri sam dobio ideju, ali nisam se odlučio za blizance. Umjesto toga, odlučio sam se za Pipi Dugu Čarapu, pokušavši odgovoriti na pitanje kakva bi ona bila danas? Kakva bi bila da je odrasla? Što bi pričala? Kako bi izgledala? Kao sociopatkinja? Kao odraslo hiperaktivno dijete? Pipi ima specifičan pogled na društvo, ona ne gleda na društvo kao ‘normalni’ pojedinci. To mi je poslužilo kao startna pozicija za Lisbeth Salander - mladu ženu koja sebe smatra potpunim autsajderom. Ne poznaje nikoga, lišena je tzv. socijalne inteligencije. Trebao joj je netko za ravnotežu. I tako je nastao Mikael Blomkvist, 46-godišnji novinar. Sposoban i dobar čovjek koji radi u magazinu Millennium.”, ispričao je Larsson o svom romanu.

Izdvajamo