Jesam li prije pročitao Orwellov roman “1984.” ili njegovu dramatizaciju, koju je potpisao Nenad Puhovski i uprizorio na pozornici zagrebačkog Teatra &td 1976.? Ne znam, nisam siguran.
Katalozi knjižnica bilježe da smo u ona stara vremena čitali dva prijevoda slavnog romana, kojem se navršilo sedmo desetljeće od tiskanja. Vlada Stojiljković objavio je jedan u znanstvenofantastičnoj biblioteci Kentaur, u Beogradu (Jugoslavija, 1977), a Antun Šoljan drugi u Zagrebu (Cesarec, 1983). Treba dodati da je predgovor beogradskom izdanju napisao diplomat i političar Leo Mates, što jasno govori da je Orwell na književnoj i političkoj sceni ondašnje države zauzimao posebno mjesto. Veliki je upitnik, naime, bi li isti ili neki drugi političar napisao predgovor, primjerice za neko djelo Kingsleyja Amisa.
Premijera spomenute dramatizacije “1984.” održana je 17. listopada 1976. Prevoditelji su bili: Vesna Brabec i Puhovski. U predstavi su nastupali: Boris Buzančić, Mirjana Majurec, Darko Smiljanić, Drago Krča, Robert Hulina, Enes Kišević, Zlatko Madunić, Sven Lasta, Ivo Gregurević i Ratko Buljan. Predstavu sam pratio izbliza zahvaljujući Radovanu Marčiću, studentu kazališne režije, koji je bio asistent redatelja.
Bilo je sablasno slušati Svena Lastu, kada je na toj sceni upozoravao da Big Ben otkucava vrijeme. Baš nekako u skladu s prvom rečenicom Orwellova romana: “Bio je svijetao hladan dan u travnju, i satovi su udarali trinaest puta.” Tim više što je usred scenske šutnje, u blizini protutnjao vlak, koji je jurio u jednom pravcu, prema Zapadu. Tema dana: moć tehnologije, da ne spominjem vrapčji pjev o totalitarnim režimima.
Glumac, njegov scenski Big Ben i željeznički nadvožnjak na Savskoj vježbali su sinergiju budućnosti. Puhovski je pak uvježbavao budućnost s internom televizijom, koja se još nije proširila u sustav sigurnosti ili pak reklame, kao danas, od Cvjetnog trga do Zagorske ulice i dalje. “Učinilo mi se da je pored uobičajenih teatarskih sredstava potrebno upotrijebiti i jedno novo: sistem televizije zatvorenog kruga kao sredstva kontroliranja, indoktriniranja i praćenja ljudske psihe”, napisao je “Puh”, u pismu Orwellovoj udovici. Zapravo, držao se romana.
Te kazališne predstave sjetio sam se ratnih dana. Došao sam na HTV da bi vojnik Sven Lasta snimio off-tekstove za moj dokumentarac o slikaru Jurju Plančiću. Brižni čovjek na porti, u uniformi, pedantno je pregledao njegov žuti stojadin, “kako treba”. Zgrada je na meti neprijatelja. Demonstrirao nam je ideju kontrole u ratno doba. A ja sam se dosjetio, napokon, da je taj roman bio započet tijekom jednog drugog rata, Drugog svjetskog, a završen nekoliko godina poslije, 1949.
Mali podsjetnik na sadržaj “1984.”: “Svijet je podijeljen na tri velesile koje su, naizmjence, međusobno u ratu. Oceanijom vlada ‘Partija’ pomoću četiri ministarstva, čija je moć apsolutna: Ministarstvo Mira brine o ratu, Ministarstvo Ljubavi o redu i zakonu, Ministarstva Obilja o oskudici i Ministarstvo Istine o propagandi. Vlast je kontrolirala svu akciju, riječ, pokret ili misao.” Ostvaren je aktualni ideal potpune kontrole.
“1984.” đački se predstavlja kao negativna utopija, što opisuje “društveno stanje u budućnosti” kada svemoćna Partija “do detalja” nadzire svačiji život i mišljenje. Fabula prati sudbinu glavnog lika Winstona Smitha, koji se zaljubi u kolegicu s posla u Ministarstvu Istine, pa zatim biva optužen i podvrgnut psihičkom i fizičkom mučenju, kako bi na kraju odao i samu Juliju te priznao da ljubi “Velikog Brata”.
Jasno, Veliki Brat prešao je iz Orwellova romana u svakodnevni govor, baš kao i “novogovor”, pa zatim u popularni TV-format, čiji sudionici, jednim dijelom i ne znaju zašto se emisija njihove mladenačke nade naziva upravo tako: Big Brother. Još manje znaju da je taj roman osuda svakog totalitarizma.
U prošlosti, u Hladnom ratu izjednačavao se totalitarizam s komunizmom. Od toga smo bili izdvojeni, kao otok u struji, zahvaljujući Titovom “ne” Staljinu. Ako nismo slobodni, bili smo slobodniji od Sovjeta i njihova bloka. Orwellovo književno djelo uzimalo se kao dokaz, politički smo ga zloupotrebljavali, kao malo koje drugo. Kritiziralo je, tobože, sve totalitarne sustave osim kapitalizma, premda je njegova univerzalnost upravo u kritici predanosti kontroliranoj slobodi, kao jedino mogućoj.
Malo je trebalo pa da “1984.”, međašnjeg romana XX. stoljeća ne bude. Protiv Erica Arthura Blaira, poznatijeg pod spisateljskim imenom George Orwell (1903. - 1950.), urotile se bolesti, smrti bližnjih, ono što zaustavlja druge ljude i pisce. On se, uprkos svemu, tukao sa svojim posljednjim djelom. Nazivao ga utopijom, a danas ga zovu distopijom. Toliko se promijenio svijet, i njegovo shvaćanje. Ostao je bez piščeve nade u pozitivan ishod; kakav god, makar jeziv iz suvremene perspektive.
George Orwell jedan je od onih britanskih pisaca koji su pokazali da pisac i novinar mogu opstati u istoj koži. Pripada dugoj tradiciji, koja ide od Defoea i Swifta, preko Coleridgea i Dickensa do suvremenika. Naime, radio je ratnih godina kao novinar, pisao za londonski Observer, “pod” urednikom Davidom Astorom, koji se pokazao njegovim presudnim prijateljem. Prvo je pisao književne kritike, zatim je bio dopisnik.
I tako je 1944. dospio na Teheransku konferenciju, štoviše smatrao je poticajem za “1984.”. Neki kritičari kažu da mu se ideja za ovaj roman javila još ranije, tijekom sudjelovanja u Španjolskom građanskom ratu, o čemu je ostavio neumrlo svjedočanstvo, knjigu o Kataloniji. Njegov kolega iz lista, a znameniti biograf Isaac Deutscher (Staljin), svjedoči da je Orwell bio “uvjeren da su Staljin, Churchill i Roosevelt svjesno smislili da podijele svijet”. U takvom, podijeljenom svijetu pisac je prepoznao njegovu izgubljenost.
U novinarstvu, baveći se nedjeljnim žurnalizmom, kao što kaže britanski idiom, Orwell je ranije uspio napisati “Životinjsku farmu”, bajku. Pred kraj rata zasnovao je i započeo novi roman, ono što će postati “1984.”. No protiv njegove namjere ustale su zastrašujuće okolnosti.
Dok je bio na službenom putu na Kontinentu, u ožujku 1945., doznao je da mu je supruga Eileen umrla pri “bezazlenom” operativnom zahvatu, pod anestezijom. Godinu ranije usvojili su sina Richarda. Okrenuo se pisanju. Napisao je 110.000 riječi te godine, kako bilježe analitičari, za razne publikacije, uključujući 15 ogleda o knjigama za matični Observer.
U život udovca i samohranog oca umiješao se njegov urednik David Astor, koji je poštovao Orwellovu izravnost, iskrenost i poštenje. Ponudio mu je za odmor obiteljsko imanje na udaljenom škotskom otoku Jura, odmah do Islaya. Njegova kuća Barnhill bila je sedam milja udaljena od Ardlusse, sjevernog vrška ovog “prsta od kamena” u unutrašnjim Hebridima. Tko bi pogodio da će to postati mjestom posljednjih godina njegova života, mjestom na kojem se borio da završi svoje remek-djelo.
U svibnju 1946. otputovao je vlakom prema otočiću Juri noseći sa sobom započeti roman, koji je ispočetka zvao “Posljednji čovjek u Europi”. U kući Barnhill prezimit će, za početak jednu od najvećih zima XX. stoljeća, bez električne energije, dakle bez svjetla i grijanja. Snalazio se na razne načine, i to kao “stari” bolesnik koji je niz godina trpio od “loših pluća”.
Ipak, na otoku se oslobodio jednog velikog tereta. Prijatelju, piscu Arthuru Koestleru, prije putovanja piše: “Svatko mi prilazi tražeći od mene da predajem, pišem naručene knjižice, da se pridružim ovom ili onom itd. - nemaš pojma koliko želim biti slobodan od svega toga i opet imati vremena za razmišljanje.” Odbijala ga je kasna slava, koju mu je donijela “Životinjska farma”, objavljena u kolovozu 1945. Bilo kako bilo, London je ostao daleko za njim.
Uživao je, tako reći, u škotskoj samoći koju je potanko opisivala Dorothy Wordsworth u “Uspomenama s obilaska Škotske”, davne 1803. Imao je potpunog mira na malom hebridskom otoku, samo što je njegov način pisanja bio mukotrpan. Za razliku od drugih koji pišu lako, od prve, “po inspiraciji”, Orwell je ispočetka pisao već napisano, njegove sačuvane stranice pune su “škrabotina”: prepravaka, ispravaka, dopuna, izbacivanja. U raznim bojama tinte. Odraz su postojanog traženja najboljeg mogućeg rješenja za riječ, rečenicu, odjeljak i knjigu.
U eseju “Zašto pišem” George Orwell objašnjava svoj pristup književnom radu: “Pisati jednu knjigu užasna je, iscrpljujuća borba, kao nekakav dugotrajni nasrtaj neke bolne bolesti. Da ga ne privlači stanoviti demon, kojem se ne može oduprijeti, niti ga razumjeti, u nju ne bi nitko ulazio. Poznato je samo to da ovaj demon ima instinkt bebe koja vrišti za pažnjom. Također je istinito da se ne može napisati ništa čitljivo, ukoliko se pojedinac, konstantno ne suočava sa svojom ličnosti.” Tom doživljaju dodao je definiciju: “Dobra proza ulazi u prozorski okvir.”
Pišući, Orwell je pušio cigaretu za cigaretom, koje je svijao sam, unatoč bolovima u grudnom košu. Jedina veza sa svijetom izvan otoka Jure bio mu je mali baterijski radio. Otočani su ga zvali i poznavali samo kao Erica Blaira. A kada mu je dadilja dovela sina Richarda, u pomoć je pozvao sestru Avril, kako bi nastavio raditi na romanu.
Pisanje mu nije išlo od ruke onako kako je želio, niti kako je obećavao izdavaču Fredricu Fredu Warburgu, koji je željno čekao novo djelo uspješnog pisca “Životinjske farme”. Koncem svibnja 1947. piše: “Mislim da sam napisao trećinu grube inačice (rough draft). Nisam napravio onoliko koliko sam se nadao do ovog vremena, zato što mi je zdravlje ove godine jako loše (kao obično, moja prsa).” Tome je dodao objašnjenje: “Naravno, gruba inačica jest uvijek zastrašujući nered, ima malo veze s konačnim rezultatom, no svejedno je osnovni dio tog posla (pisanja).” Pretpostavio je da će grubu varijantu romana završiti do listopada, pa će mu trebati još šest mjeseci da bi ga dotjerao za objavljivanje.
Međutim, bitka s romanom nastavila se i tog listopada. Orwell je zaključio da je “1984.” i dalje “veliki zastrašujući nered, pa će njegove dvije trećine trebati ponovno pretipkati”. Nakon svih mogućih tegoba sa zdravljem, nakon preležane upale pluća, za vrijeme koje je tipkao u krevetu, uslijedila je ona koje se najviše bojao. Uoči Božića dijagnosticirana mu je tuberkuloza.
Pišući Astoru iz bolnice, priznao je: “Kao budala, odlučio sam da ne idem doktoru – htio sam nastaviti s tom knjigom koju pišem.” Osjećao se “smrtno bolesnim”. Tada nije bilo lijeka za TBC, a liječnici su obično propisivali “čarobni brijeg” – friški zrak i strogu dijetu. No Astor je za Orwella pribavio novi, eksperimentalni lijek: streptomicin.
Ostavio je “debelog” traga na pacijentu Blairu. Dobio je čireve na grlu, mjehure po ustima, gubio kosu, ljuštila mu se koža, “cvjetali” nokti na nogama i rukama. Poslije tromjesečne terapije, u ožujku 1948., simptomi TBC-a su nestali. “Sada je gotovo s tim, lijek je učinio svoje”, napisao je izdavaču, a ovaj je iskoristio priliku i podsjetio ga da je krajnji rok za objavljivanje romana.
Umjesto da se posveti oporavku, Orwell se vratio u Barnhill i upustio u reviziju rukopisa. U listopadu je pisao Astoru: “Toliko sam se naviknuo pisati u krevetu da sam pomislio kako mi to odgovara, premda je to, dakako, mučno. Borim se sa završnim fazama ove krvave knjige (koja) govori o mogućem stanju stvari ukoliko atomski rat nije konačan.”
Trebalo je ponovno prepisati čitav rukopis, u još jedan čistopis. Sada je već dvojio oko naslova: “Posljednji čovjek” ili “1984.”. S druge strane, mislio je da je roman izuzetno dug, zato što je imao više od 125.000 riječi. U jednom je pismu zaključio: “Nisam zadovoljan knjigom, ali nisam ni potpuno razočaran... Mislim da je to dobra zamisao, ali izvedba bi bila bolja da je nisam pisao pod utjecajem TBC-a.” Kao mnogi veliki pisci, Orwell većeg kritičara nije mogao pronaći.
Umjesto da nađe tipkačicu, koju bi zacijelo platio izdavač Warburg, Orwell je rukopis sam prepisivao; moguće s namjerom da ga dodatno “popravlja”. I to na “slabom” pisaćem stroju (ostavljao je slabiji otisak slova). No 30. studenog 1948. praktično je završio posao.
Rukopis “1984.” stigao je u London polovicom prosinca. Orwell je napustio otok Juru i otišao u sanatorij u Cotswoldu. Povodom romana njegov prijatelj Astor spremao je portret pisca za Observer. A “Eric” se našalio: “Ne bi me iznenadilo da portret pretvoriš u in memoriam.”
Toga proljeća pisac je počeo “bacati” krv, osjećao se “grozno”. Unatoč tome sudjelovao je u izdavačkim aktivnostima prije objave romana: 8. lipnja 1949. U listopadu iste godine, u svojoj sobi u Bolnici University Collegea, Eric Arthur Blair oženio se Sonijom Brownell; kum mu je bio David Astor.
Nakon velikog krvarenja, 21. siječnja 1950., pisac George Orwell preminuo je u istoj sobi. Bio je sam. Pobijedio je roman, a bolest je svladala njega, knjizi nije naudila.