KRITIKA TEORIJE

Kako je Srećko Horvat postao Modni Mačak hrvatske filozofije

Srećko Horvat

Osjetljiv je zadatak kritizirati mladog čovjeka, pogotovo kad je marljiv i ambiciozan, no naš mladi filozof, filmski kritičar i prevoditelj našao se na intelektualnoj stranputici

ZAGREB - Naša kulturna scena toliko je nisko pala da jednog zakašnjelog pubertetliju prihvaća kao gotovog i priznatog filozofa i spisatelja. Još se, naime, nitko nije našao da Srećku Horvatu (26) uputi i najbezazleniju kritiku glede njegovih knjiga kojima puni knjižare tempom mladog Krleže. Dosad je u cigle dvije godine objavio pet knjiga, a sad je pred nama šesta, “Ljubav za početnike”, objavila ju je Naklada Ljevak, sa sitnim podnaslovom-dodatkom “ili kako možemo voljeti u znakovima”.

Umjesto jabuka kruške

Osjetljiv je zadatak kritizirati mladog čovjeka, pogotovo kad je marljiv i ambiciozan, no naš mladi filozof, filmski kritičar i prevoditelj našao se na intelektualnoj stranputici.

Zamislite da ste zainteresirani za uzgoj jabuka pa vas zanima literatura o istome. Ugledate u knjižarskom izlogu šareno opremljenu knjigu s naslovom “Jabuke za početnike”. Međutim, neugodno se iznenadite kad, pošto ste je kupili, uvidite da uopće ne govori o jabukama nego o kruškama. Tako i Srećko Horvat uopće ne piše o ljubavi nego o zaljubljenosti, o prilično banalnom procesu zaljubljivanja i odljubljivanja, koji je izgleda i osobno iskusio, pa sad ne može a da ga ne doživljava kao poraz vlastita narcizma, a kojem vraća dignitet pišući besmislice budeći iz mrtvih Freuda, Lacana i slične sugovornike, u čijem se društvu osjeća manje nesigurno.

S Freuda na Lacana

Evo kako to radi. Na stranici 32., u poglavlju gdje razrađuje prekid ljubavne veze, u kojem, jada se, ne može shvatiti da je njegovo “volim te” prolazna besmislica, tješi se tako što citira istrižak iz slojevita Freudova djela “Nelagoda u kulturi”: “nikada nismo slabije zaštićeni od patnje nego kad volimo, nikad bespomoćnije nesretni nego kad izgubimo voljeni objekt ili njegovu ljubav”.

I najpovršnijem je čitatelju jasno da Freud ovdje ne govori o jadima mladog Horvata, nego, primjerice, o strahu roditelja da ne izgubi dijete, uostalom i o strahu djeteta da ne izgubi roditelje, o strahu žene da ne izgubi muža koji odlazi na posao u rudnik, o tisuću dakle strahova Freud ovdje jednostavno misli, a naš Srećko Horvat tu vidi jednu djevojku koja je izgubila interes za jednog mladića. A ona je taj interes izgubila “jer nam nedostaje mogućnost zauzimanja pozicije metajezika”.

Već u idućoj rečenici, izgubivši naglo interes za Freuda, skače dakle na Lacana, kao buha na Pink Pantera, premda ne citira ništa što je ovaj napisao o zaljubljenosti, ili čak ljubavi, nego ističe njegovu tvrdnju da se značenje ne može iznaći izvan jezika. Iz čega proizlazi da ne postoji bijeg iz ljubavi (zaljubljenosti), premda nam se, kad nje iziđemo, ipak “iznova postupno vraća metajezik”.

U produžetku, čim mu se vratio metajezik, a otpali Freud i Lacan, Horvatu je sinulo pred očima: “ako je ljubav nestala, onda je nije ni bilo, jer ‘prava’ ljubav ne može nestati. A daljnji logičan korak je pokušaj mržnje voljene osobe”.

E to je već filozofija ravna onoj kakva se javlja u narodnjačkim klubovima. Opustio se dakle Horvat čim je prešao na stranicu 33. gdje je hitro preskočio, kao s Brača na Krk, u Pariz i godinu 1769...

Paunov rep

I tako u petnaest poglavlja, za koja sam kaže da nemaju veze jedna s drugim, da se mogu čitati i od glave i od repa, i u kojima sipa besmislicu za besmislicom. Primjerice, prepričao je za temu zaljubljenosti nevažno poglavlje iz opsežne knjige evolucijskog psihologa Geoffreya Millera “Razum i razmnožavanje”, gdje Miller prvo samo prepričava načelo hendikepa a onda hrabro spekulira nije li paunov rep isto što i u čovjeka mozak?

Horvat međutim u tom paunovom repu vidi svoju izgubljenu ljubav, o čemu Miller mnogo originalnije raspravlja u poglavlju gdje se pita zašto muškarce privlače velike grudi a žene veliki penisi. Nasrnuo je Horvat i na Kafku.

Protumačio je dvorac iz njegova istoimena romana kao nekovrsnu velevaginu, a svakome tko je čitao taj roman jasno je da je dvorac alegorija nevidljive moći oligarhije, a to što K. podno njega doživljava ljubavnu romansu koja je međutim osuđena na neuspjeh, kao i sve podno Dvorca, to Horvat i ne spominje.

Kao s lopoča na lopoč Horvat je u stanju preskočiti i sa Stendhala na Beigbedera, frivolnog francuskog pisca koji doista svake tri godine promijeni curu (zadnji put kad je svratio u Zagreb, bio je nesnosan, na početku nove veze, i u neko bi doba noći stao pijano ljubiti mobitel), ali od toga ne radi neku veliku filozofiju, kojoj bi se Horvat trebao diviti jednako koliko i Stendhalovoj, nego se iskreno zajebava i pritom zbilja ispovijeda privatnu istinu...

Neduhovit hipertekst

Kad odstranimo brojne umetke i citate, pred nama je dakle nekih 120 kartica preuzetnog feljtona kojeg bi odlučniji i obavješteniji redaktor lako skratio na tridesetak pa ubacio u Gloriju kao ljubavni esej, specijal za Valentinovo.

Ovako nesređen i neuređen nadaje se pak kao neka vrst neduhovitog hiperteksta, bezličnog po stilu, naivnog po idejama i lažno eruditskog po uvidu u građu.

Horvat ne mari ni za kakav sistem, pabirči, pogrešno čita i dekontekstualizira, a poradi vlastitih nedomišljenih dosjetki, najveće autoritete. Nabacuje se Freudom kao Miro Gavran Biblijom u svojim sve brojnijim pučkim romanima. I kao što Miro Gavran, sve je izvjesnije, uskrisava kao Janko Matko naše suvremene pučke proze, obnovljene u katoličkom duhu, tako je i Srećko Horvat na putu da postane Modni Mačak hrvatske filozofije. Naime, Marko Grubnić javno je priznao da ne zna svezati kravatu, a modni stilist koji ne zna svezati kravatu isto je što i filozof koji ne zna misliti.

Izdvajamo