PIŠE ŽELJKO IVANJEK

KAKO POSTATI ČOVJEK Knjiga o ljubavima koje su stvorile čovjeka i pisca Aleša Debeljaka - od Baneta Bumbara iz serije 'Grlom u jagode' do Alana Forda

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 19.06.2019. u 12:45

Pula, 091202
dorucak s autorom: Ales Debeljak i Veno Taufer
foto: jasna buic
-kul-
sajam knjige
Jasna Buić / HANZA MEDIA

 

Prerano preminuli slovenski klasik Aleš Debeljak (1961 – 2016) započeo je pisati knjigu “Kako postati čovjek” (preveo Edo Fičor, Fraktura) u pedesetoj godini života i stoga je podijelio na pedeset poglavlja ili ključnih pojmova. Primjerice: Albanija, Automobil, Bolnica, Brana, Brodovi, Brzina, Cesta, Cigla itd.

No, kakva je to knjiga, da li je riječ o pjesmama u prozi, poetskim pričama, memoarskim crticama, poetiziranoj autobiografiji? O svemu tome, rekao bih. To je transžanrovska knjiga. “Nas zanima zašto, kako nas Aleš upozorava na početku, ‘čovjek bez prošlosti ne može razmišljati o budućnosti’”, bilježi Debeljakov kolega i prijatelj Igor Štiks, u pogovoru “Aleš Debeljak ili umijeće (p)ostajanja čovjekom”.

Knjiga započinje Debeljakovim sjećanjem na dječju enciklopediju “Mladi vedež” ili mladi znalac, koju uspoređujem sa “Svijetom oko nas”, koji je početkom 60-ih izdala Školska knjiga. Jer, “Mladi vedež” je otvorio vrata djetinjstva autoru Debeljaku. “Taj je abecedarij ponudio jednom dječaku koji s roditeljima i sestrom odrasta u Ljubljani početkom sedamdesetih, radost otkrivanja kompleksnih odnosa između definicija stvari i njihovih pojava koje tek treba iskusiti na vlastitoj koži”, veli Štiks.

No, kako to funkcionira kod Debeljaka? Natuknica, to jest poglavlje “Šah”, građeno je kao i ostala: u sedam redaka pisac daje osnovne obavijesti o naslovnoj igri. Slijedi prozna stranica koja govori nešto drugo. Uostalom, evo što: “’Grlom u jagode” režirao je Beograđanin Srđan Karanović, koji danas objašnjava filmske prevare i tajne na sveučilištu u Srbiji, premda je scenarij napisao sa Zagrepčaninom Rajkom Grlićem, koji danas izazove i iskustva u celuloidnom raju dijeli sa studentima u Ohiu. Važna, čak veoma važna pripovijest mojoj je generaciji potvrdila posvećenu pripadnost, a ponekoj nakon naše usadila virus podrugljive dvojbe”, piše Aleš Debeljak.

Govoreći u ime svoje generacije, rođene “šezdeset i neke”, pisac veli: “Posvojili smo privlačno zbunjenog Branislava Živkovića - Baneta, znanog pod nadimkom Bumbar”, pa komentira druge likove ove neumrle TV-serije. Spominje da se u slovenskom prijevodu zvala “Na vrat na nos” itd. U posljednjoj, zaključnoj rečenici objašnjava narativni prosede TV-serije, razotkivajući istovremeno vlastiti: “Bumbarov glas povezao je tekuću godinu u zbirku izreka iz domovine i inozemstva. O šahu nije ni pisnuo”, završio je Debeljak ovo poglavlje. I jedino što je sam rekao o - šahu.

 

Pisac, ne samo u ovoj natuknici, istovremeno “obrađuje” dvije pojave: vlastito i zajedničko, naraštajno sazrijevanje. Bez komercijalnih ustupaka, radi nešto slično kao Knausgaard u knjigama eseja: “Jesen”, “Zima” itd. No, Debeljak ne spominje eseje, pa ni njegov brižni pogovarač. Možda baš zato što bi ovo mogli biti eseji, iako to nisu. Ili jesu na Debeljakov način, možda mnogo više nego poznata knjiga “Balkansko brvno - eseji o književnosti jugoslavenske Atlantide”.

Kao da je racionalizacija okvir od kojega Aleš Debeljak bježi s navršenih pola stoljeća. Zanima ga “osjećajna misao” i misaona osjećajnost. Njegova prozna rečenica račva se u asocijacije i mini digresije, podsjeća na poetiku Thomasa Bernharda i stvara tekstualnu pletenicu, koju je pjesnik Edo Fičor prenio s predanošću, što brine i za aliteracije i za asonance.

Premda knjiga “Kako postati čovjek” može biti “katalog vremena”, zato što spominje Fiću, Trst, “stripere” Mirka i Slavka, Zagora, Alana Forda, Jugoplastiku, startasice itd., ona to nije, više je od toga i od sličnih knjiga. Uči kako postati Aleš, između redaka priča o odnosu oca i sina Debeljaka - kada, primjerice idu po prvog “stojadina”, u Kragujevac. Govori o intimi izrasloj na “brendovima” šezdesetih, sedamdesetih i dalje.

Poslije sedam osnovno-obavjesnih redaka o “Papiru”, Debeljak se upušta u analizu legendarnog stripa “Alan Ford”. Piše o vremenu kada je “žudio za peckavim stripom”, pa kako su Francuzi i Brazilci previdjeli taj strip, “nisu ga gutali kao u Italiji, nadomak domaćeg obzora”. Čitavu ovu strip-epopeju pripovijeda u jednoj rečenici - nije mu zalud jedan od uzora David Albahari. “Tu naime znamo da bismo ostali kratkih rukava da se izdavač Vjesnik za džepne sveščiće nije odlučio i godine 1972. prevoditelja honorarno zaposlio, Nenad Brixy, to znalac je za teatralne trikove i ulične psovke, masne prste i dubinske boje, bajke i zgode iz tiskare itd.”

Hommagea Brixyju kao prevoditelju i piscu. Na stranu sad to što je Brixy bio glasoviti urednik Vjesnikove kuće, pa zatim pokretač Super-strip biblioteke, u sklopu koje je izlazio Ford. No, nije bio honorarac, već stalni, iako je prevodio za honorar. O tome se može doznati više u nedavno izašloj knjizi “Halo Bing” Ivana Sršena i Antonije Radić.

Kako izgleda Debeljakova “Hrvatska”, u samo jednoj dugoj rečenici? Usput, nisu sve natuknice takve, “Svjetionik” ima puno prostih i prosto-proširenih rečenica, pa i uskličnika. “Četvero nas je sindikalno ljetovalo na sjevernoj obali Poreča”, piše autor. Čekao je Mariju kolovoza 1973: “Sutra će biti manje ljudi, prići ću i saznati jesu li istinite glasine da u Osijeku živi, koju školu pohađa, što voli čitati, pravo vrijeme je sutra, kazna će biti zauvijek: u nedjelju je otputovala.”

Kod dobrih pisaca računaju se samo ljubavi, one su zemlje, knjige, stripovi i TV-serije, zato je ovo knjiga o ljubavima koje su stvorile Aleša Debeljaka, čovjeka i pisca. “Kako postati čovjek” velika je knjiga maloga opsega, književni događaj.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo