DOBA KOŽE

KNJIGA ESEJA DUBRAVKE UGREŠIĆ Što je to kultura u suvremenom društvu i u svijetu 'la la ljudi'

Zagreb, 040917. Kino Europa.
U okviru 5. Festivala svjetske knjizevnosti, odrzana je tribina na kojoj je gostovala knjizevnica Dubravka Ugresic.
Na fotografiji: Dubravka Ugresic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / HANZA MEDIA

Dubravka Ugrešić

Živimo, podsjeća Dubravka Ugrešić gledajući svijet uokolo, opservirajući javni politički prostor kao i ono što dominira u današnjoj kulturi, ono što publika prihvaća i voli, živimo u - doba kože.

U njezinih u nas nedavno novoobjavljenih šesnaest eseja, ovako ili onako Ugrešić skicira, isprva daje konture, a onda na razne načine detektira i analizira to vrijeme kože, gole kože do koje smo svedeni, egzistencijalno satjerani, a često i vlastitim razmišljanjima oivčeni, ograničeni. Od tuda i naslov knjige “Doba kože”. Doba je to kad se trač širi socijalnim mrežama, a cvjeta “reality književnost” tema koje su privatni životi slavnih. Nekadašnje hagiografije o svecima, podsjeća, žanrovski su evoluirale u biografije, autobiografije i memoare. I tako “Razapinjemo vlastitu kožu, spremno pokazujemo unutrašnje organe, svatko je izložak u izlogu svoje mesnice.”

Na trenutak mičući fokus sa suvremenog “doba kože” Ugrešić pripovijeda o Lenjinovim balzamerima kojima je to što su od propadanja svojevremeno spasili Lenjinovu kožu pomoglo spasiti njihovu vlastitu kožu. Između 1949. i 1995. Lenjinov mauzolej balzamirao je podugačak popis svjetskih vođa, od Ho Ši Mina do Kim Il Sunga te mongolskog diktatora Horlogina Čojbalsana. Većina tih mumija kasnije je, do 1990-ih, spaljena. Usluge tima koji je radio na mumificiranju vođa, nekad tima Lenjinova mauzoleja koji se u međuvremenu transformirao u visokospecijalizirani pogrebni zavod, počeli su koristiti bogataši i mafijaši, oni si danas mogu priuštiti plaćanje skupih pogrebnih usluga. Više se ne čuva koža političara već biznismena i kriminalaca.

Razvila su se postsocijalistička, tranzicijska društva od kojih su mnoga vlastite građane pretvorila u - zombije. U 21. st. živimo, piše Ugrešić u eseju iz 2014., u “društvu participacije” i “self-managementa”. “I ‘participacija’ i ‘self-management’ eufemizmi su za poruku oštru poput skalpela: čovjek je danas sveden na vlastitu, golu kožu.”

Eseji u knjizi napisani su od 2014. do 2018., neki su od njih objavljivani u američkom književnom časopisu Salamagundi, u poljskom dnevniku Gazeta Wyborcza, na beogradskom portalu Peščanik te drugim izdanjima u SAD-u, Švicarskoj i Nizozemskoj.

Prateći suvremenu kulturnu produkciju i dominantne ukuse Ugrešić se pita kako možemo vjerovati da našim književno-estetskim kriterijima vlada tek naš goli ukus, a ne nešto drugo? Govori o “la la ljudima” koji žive u kulturi konsenzusa u kojoj gotovo u zboru kliču filmovima poput “La la landa”. “La la land” postao je paradigma. Imati svoje, pritom još i neafirmativno mišljenje o onome što je javno proglašeno dobrim filmom, dobrom knjigom, dobrom predstavom “moglo bi biti ravno društvenom samoizopćenju”. Umjetnički kriteriji ovdje nisu meritorni. Kulturom konsenzusa gospodari novac, ona je proizvod moćnog tržišta. Jer, lošim kritikama “La la landa”, baš kao i svakog drugog uspješnog proizvoda za mase, suprotstavit će se mnogi koji su sudjelovali u njegovoj proizvodnji, oni koji taj proizvod trebaju prodati i na njemu zaraditi. Digitalno doba umnogome je smanjilo klasni aspekt kulture, kultura danas, naizgled, pripada svima. Moćno tržište koje vlada kulturom ovog vremena pacifiziralo je svaki umjetnički otpor. Na isti način kao što je komercijaliziralo Staljina i staljinizam tržište je komercijalizacijom pacifiziralo i kulturu avangardnog otpora. Rusku revolucionarnu kulturu otpora uništio je staljinizam, u staljinističkim kazamatima ubijeno je oko milijun i pol intelektualaca i umjetnika. Rehabilitiranu rusku avangardu naposljetku je usmrtilo - tržište, demokratsko, slobodno, blještavo i zavodljivo.

“Danas je jedini oblik održavanja književno-povijesnog kontinuiteta metaforički rečeno - kopiranje. Pa što? Ne živimo li na kraju povijesti?! Koga uopće zanima kontinuitet?! Kultura digitalnog doba podsjeća na kaotičnu kašu sačinjenu od mnogobrojnih i slučajnih “posudbi”. Prepisivanje i kopiranje najavljuju kraj svake umjetnosti. Možda baš zato, u predosjećanju kraja, sve što proizvedemo proglašavamo briljantnim: Ferrante je briljantna (pravde radi, treba spomenuti da je konačno jedna književnica zaslužila orden briljantnosti, do sada su, naime, na briljantnost polagali pravo isključivo samopozvani branioci kanona, muškarci, dakle!), Knaus Knausgård je briljantan, i La la land je briljantan … Nema više nikoga tko bi se usudio tvrditi suprotno. A i da ima, koga bi to uopće zanimalo?!”, zaključuje Ugrešić.

Jer, svjedočimo sve češćim kolektivnim i globalnim histerijama često lišenima ikakva suvisla sadržaja i značenja, poput recimo prije nekoliko godina aktualnog ice bucket challengea, masovnog polijevanja hladnom vodom kad su se i slavni i anonimni širom svijeta zalijevali kantama hladne vode većina nemajući blagog pojma zašto to čini, polijevajući se čisto iz - imitacije. Imamo li jak imitativni gen onda smo vrsta podložna manipulaciji, pa kad kažemo da nam se nešto sviđa veliko je pitanje što nas je dovelo do toga da zaključimo da nam se baš taj autor, ta knjiga ili taj film sviđa, razmišlja Ugrešić.

Jednom kad se dignete usred kino projekcije za koje se emitira nekakav “La la land” koji vas ničim i nakon desetak minuta gledanja ne poziva ostati i protraćiti vrijeme, za vas počinje kompleksniji, ali pošteniji i bolji život u kojem stojite iza vlastitih mišljenja i odabira i bliže ste sebi, mozak vam se nije ulijenio, racionalno stojite iza vlastita izbora, niste dio mase kojoj dominira ‘imitativni gen’. Dobar osjećaj.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo