Svake godine po jedna knjiga. Tim tempom, već dugo, piše Mirjana Krizmanić.
U mirovinu je otišla prije sedamnaest godina, napunivši 65-u i 40 godina staža. “Nije meni palo na pamet pisati, već mi je bivša studentica došla i rekla: ‘Profesorice, stalno kritizirate knjige samopomoći, samo pričate, lako je tako. Ali - hajde, napišite vi nešto!’ I otišla je ostavivši mi hrpu tih knjiga koje su sve po mome sudu bile loše. To vam je ono: kako u šest koraka biti sretan, kako u pet poteza do bogatstva… Tako sam odlučila probati i napisala “Tkanje života” 2009. Prodalo se u 120.000 primjeraka. Godinu nakon toga palo mi je na pamet napisati drugu knjigu, koju sam zapravo htjela i prije one prve, ali sam se pribojavala da ju nitko ne bi čitao. Tako je nastao “Život s različitima”, knjiga koja govori kako se nositi s invaliditetom kad od danas do sutra postanete invalid. S četrnaest sam oboljela od dječje paralize, imala sam potrebu napisati tu knjigu. I tako je krenulo, od tada svake godine napišem po jednu.”, zadovoljno pripovijeda.
Univerzalne teme
Što je to što, misli, njezine knjige razlikuje od tih štiva za samopomoć koje kritizira? “Temeljna razlika je što ja ne dijelim konkretne savjete. Knjige samopomoći stalno nude recepte. Ne kažem: ‘Svi bi ljudi bili sretni kad bi napravili to i to…’ Jer, ne mislim da postoji i jedan savjet koji bi mogao vrijediti za sve. Zapravo, ima jedan: da čovjek cijeni ono što ima, štogod imao. Da, ako ima zdrave oči, cijeni to da vidi, ako čuje, da čuje, ako je zdrav, da je zdrav…”
Teme o kojima piše su općeljudske, gotovo univerzalne, ono čega se nađe u životima mnogih, ako ne svih. Ovih je dana objavila “Knjigu rastanaka” (VBZ). “Ljudi se od nekoga i nečega rastaju cijeli život. Već od vrtića se rastajemo, prije odlaska u školu patimo za starim prijateljima, a onda se ti rastanci nastavljaju, dolaze novi. No, za mnoge rastanke se možemo pripremiti, o tome pišem.
Puno je rastanaka koji otvaraju prostor za novi sastanak - za novu osobu tamo gdje je nekad bio onaj od kojeg smo se rastali. Gledajući na rastanke iz te perspektive oni su nerijetko - dobitak”, poručuje Krizmanić.
“Cijeli je život zapravo rastanak od nečega i susret s nečim novim. Rastanke od malih nogu valja djetetu ugraditi u inventar događaja koji ga čekaju u životu, objasniti mu da su oni prirodni, iako ponekad teški.”
Ljubav iz mladosti
Osobno, u životu joj je dosad najteže pao jedan rastanak u mladosti. “Imala sam tad osamnaest, završila maturu i silno se zaljubila u mladića iz Beograda. Nas dvoje upoznali smo se u Dubrovniku. Bila je to lijepa veza, kako se već mladi ljudi zaljube pa su puni jedno drugoga. Sreli smo se na Lapadu, tamo sam svake godine odlazila u klimatsko lječilište. On bi me uvijek nosio u more i iz mora, jer su bile skliske stepenice na ulasku. I svaki put bi kazao da ga boli lijevi lakat. Ja sam govorila da se mogu popeti, ali on je inzistirao da me nosi.
Nakon što je otišao u Beograd nije se javljao dva tjedna. A onda je javio da za dva dana stiže u Zagreb, svratit će na putu u Pariz gdje ide na zračenje. Ono što ga je boljelo u lijevom laktu bio je - sarkom. Za tri godine je bio mrtav. Bio je mlad, liječnik. Bili smo potpuno bespomoćni. Nikad ga nisam prežalila. Ostao je ožiljak u meni. Nisam imala gotovo nikakve mehanizme obrane, nisam znala kako se s time nositi, s kime o tome razgovarati. Jer, onda nije bilo psihološke pomoći i psihologa. Strašno je jer sam bila svjesna da gubim nešto što je praktički nenadoknadivo, jer može čovjek imati novu ljubav, ali ova koju je upravo izgubio je nepovratno gotova.”
Rok trajanja
Raznim se rastancima bavi u knjizi. U razgovoru, spontano, skreće pozornost na - rastanke od životinja. Sve je više onih koji imaju kućne ljubimce i sve je više rastanaka s njima.
“Zaista su bolni, jer kućni ljubimac pruža nesebičnu ljubav kakvu rijetko možete naći s ljudima. Pripremite se na to da neće u vašem životu biti vječno, da je tako priroda napravila”, govori Krizmanić pored koje sjedi Niki, osam godina stara mačka. “Ja joj tepam: ‘Nikolina, cura fina.’ Pametna je, jako, ova moja obična ulična mačka, svjetlo tigrasta s tri šapice, dopola bijele kao da ima soknice i tim njezinim krasnim zelenim očima.”, izgovara u dahu, raznježeno.
“Pogotovo djeci treba jasno kazati da će taj pas, ili koja već druga životinja koja im je od prvog dana prirasla srcu, vjerojatno puno prije nego što bismo to htjeli otići s ovog svijeta. Dobar primjer je cvijet koji uvene. Vide cvijet, vesele mu se, ali on ima svoj rok trajanja. Sve ima svoj rok trajanja. Tako imamo i mi. I naš pas. Kad ugine, treba što prije nabaviti novog, mislim da ne treba čekati da ta tuga sjedne i djeci i odraslima na dušu. Jer možda ćete upravo zbog te boli biti sve manje spremni, sve teže se odlučiti za novog. A kad uzmete novog, pogotovo ako je mladunče i morate se brinuti za njega, ta bol lakše prolazi.”
Jedan život
Jedan od težih rastanaka u njezinu životu bio je upravo od - kućnog ljubimca. “Imali smo ptičarku, Nita se zvala, najviše je voljela mog oca. On je umro u bolnici, bila je nedjelja, u devet je zazvonio telefon, javili su da je preminuo. Pitala sam kada, pokazalo se da je otišao točno u vrijeme kad je moja ptičarka krenula tuliti, ona je osjetila da ga više nema, iako ni ja još nisam znala. Nita je tad prestala jesti. Vodila sam je veterinaru koji mi je dosta ogorčeno kazao: ‘Gospođo, vi ste psiholog. Životinja ima pravo na svoju žalost, vi ju možete nasilno hraniti, ali ona ima pravo odbiti.’ Svašta sam joj nudila, polizala bi mi ruku ili lice, dala mi na znanje: ‘Čujem te, ali ne mogu…’ i umrla je treći dan iza smrti mog oca. Od tada imam mačke.”
Na ljude i životinje koje smo izgubili, koji su umrli, treba misliti sa zahvalnošću, poručuje u knjizi.
“Roditelji, prijatelji, rođaci…, svi kojih više sada nema, moj pas i mačke, druženje s tim ljudima i životinjama obogatilo je moj život. Boli što ih nema, ali zahvalna sam što su bili.
Ako ste imali roditelja, prijatelja, partnera, bilo koga tko vas je volio i koga ste vi voljeli, to neka bude lijepo sjećanje.
Ako živite u lošem braku pet, deset, petnaest godina, mučite se i nadate nečemu što se neće dogoditi, a zapravo loše živite, onda je rastanak spas. Pogotovo ako je taj rastanak uljudan. Ne treba popljuvati ni osobu koju ostavljate, ni sebe, ni ono što je bilo, već priznati: ‘Ne ide nam. I ti i ja imamo jedan život i idemo van iz ovakvog braka.’ Mirno. Prijateljski. Uljudno. Ne treba tražiti krivca, vrijeđati, predbacivati, jer nikad nije samo jedan kriv.
Čest, težak i ugrožavajući je rastanak od posla, od sredine i od ljudi - zbog otkaza. Posao nije samo egzistencija u smislu plaće, daje smisao jednom dijelu života, izgrađuje čovjeka, donosi osjećaj postignuća, kontakte, prijatelje. Kad on naglo, ne svojom krivnjom, ostane bez posla, tlo pod nogama se pomakne. To je težak gubitak, kao i kad vas prinudno umirove, a još ste u punoj snazi…
Mislim da bi mlade ljude još u srednjoj školi trebalo učiti da se time što njeguju različite interese pripremaju da jednog dana, ako ostanu bez posla ili budu morali u neželjenu mirovinu, imaju nešto što ih zanima i što im puno znači. Ja sam u mirovini prvih devet godina prevodila s engleskog, njemačkog i talijanskog stručne knjige iz psihologije, znanje jezika mi je pomoglo da si nađem gotovo pa novo zanimanje.”
Starost
Krizmanić u “Knjizi rastanaka” piše i o rastancima od pogrešnih vjerovanja i očekivanja, rastancima od predrasuda, pomodnih ideja, navija za pobjedu zdrava razuma.
Ovih dana je krenula raditi na novoj knjizi, o temi koju još ne želi otkriti. “Provedem šest, sedam mjeseci istražujući, skupljajući materijale, i onda za mjesec dana napišem.”
“Jesenji valcer” joj je, kaže, najdraža knjiga. “Govori o starosti i njezinim prednostima. A o starosti se u nas piše rijetko i uglavnom negativno. Ili tek politički korektno. Jer, dijete više ne smije reći da je teta u tramvaju stara, roditelj će ga opomenuti, znači poslati mu poruku da sa starošću nešto kao da nije u redu, kao da je to nešto krivo, ružno… Umjesto da kaže: ‘Super da je doživjela te godine!’”