ĐURĐICA ČILIĆ

'Književna Bosna je vrlo stvarna. Meni je baš ona najintenzivniji kontakt s prvom domovinom'

Zagreb, 170320.
Veslacka 4.
Djurdjica Cilic, profesorica polonistike na Filozofskom fakuktetu Sveucilista u Zagrebu i autorica knjige Drustveno angaziranih zapisa.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Đurđica Čilić na zagrebačkom Filozofskom fakultetu predaje poljsku književnost. Prevodi s poljskog na hrvatski.

Upravo ovih dana kad nam književnost naglašeno treba i kao pauza od realnosti, uzmak, sklonište, Disput objavljuje njezinu prvu zbirku pripovijedaka naslovljenu “Fafalikul”. I makar sad u “Fafalikulu” nije, možda u nekom sljedećem njegovom izdanju bude uvrštena i njezina najnovija crtica o - potresu. Nju i dvoje joj djece tresao je na 16. katu nebodera, nju je zatekao u postelji iz koje ne ustaje već dva tjedna zbog uklještena živca u kičmi.

“Iako sam imala silnu volju da se podignem i vidim što mi je s djecom, uspjela sam pridignuti samo glavu i dozivati ih, ostatak tijela nije bilo moj. Njih dvoje su dotrčali bosi, u šarenim pidžamama koje sam im kupila ovog Božića. On je bio pribran, ona uplakana. Nazvala sam im tatu da odmah dođe po njih, ali dok su se oni oblačili i slušali moje upute da se moraju spustiti stepenicama, potres se ponovio i ja sam znala da nemam pojma: možda je taj drugi ujedno i zadnji, a možda tek drugi u nizu od njih deset koji će nas, jedan po jedan, sve zdrobiti. I vikala sam im da moraju van, a da ću ja ostati.

Ona je jako plakala, ponavljala je da me ne želi ostaviti samu, a on me zagrlio, poljubio i rekao da ćemo se vidjeti poslije kad sve prođe. I izašli su. Rasplakala sam se tek kad sam ostala sama zarobljena u tijelu ko u vlastitom grobu, ali pokrivena posteljinom koju su mi večer prije navukla djeca da mi bude sve čisto i mirisno. Pogledala sam razbijene stvari i knjige oko kreveta: samo je zdjelica u kojoj mi je sin večer prije donio pahuljice stajala cijela i to na laptopu iz kojeg smo večer prije puštali muziku.”

U upravo objavljenim crticama, “fafalikulima”, pripovijeda što znači smijati se iz najljepšeg razloga na svijetu - smijati se ‘nako, piše o prijateljstvima iz djetinjstva koja je rat samo na čas prekinuo, o rastanku od Irene Lukšić s kojom je dijelila sobu na Filozofskom.

Đurđica Čilić, koja je u Zagreb došla na studij, iz Viteza, potom si tu napravila dom, piše o svojoj jedinoj stalnoj zagrebačkoj adresi - Filozofskom fakultetu, o njegovom vrtlaru Bernardu, čovjeku vječno dobre volje, piše o rastavljenim roditeljima ili nekadašnjim parovima “iza kojih je ostalo neko malešno biće, ili čak dva, kao u mom slučaju”, o samohranom roditeljstvu, o imenima, o onome kako bi moglo biti, a nije i neće biti, o nadobudnoj polonistici koja odlazi u grad u kojem pjesnik koji po njemu naziva svoju zbirku zapravo nikad nije - kročio…

Bez ambicioznosti

Što je to “Fafarikul”? I, jesu li onda, kako u pogovoru reče Sinan Gudžević, te njene priče - fafarikuli? “Riječ fafarikul u knjizi je prisutna samo na naslovnici. Nema je unutra, osim u pogovoru Sinana Gudževića, koji je zaigrano predlaže kao žanrovsku odrednicu. Laska mi njegova velikodušnost, ali nema u mojim pričama ničeg stilski ni poetički originalnog što bi zahtijevalo novu nomenklaturu.

Dapače, glavni adut tih zapisa jest u manjku njihove ambicioznosti, odsutnost namjere da budu prepoznati i vrednovani kao književnost, iako im se dešava da ih netko tako vidi. Upravo je dvojnost, unutarnja ambivalencija tih zapisa sadržana i u nazivu biljke - fafarikul. Tako se zove bjelogorično, mediteransko stablo koje biva samoniklo, ali ga ljudi i sade. Neki da im bude ukras, neki da im stvara hlad. Drvo mu je tvrdo, a ipak podatno za obradu. Tu mnogostrukost i proturječja čujem u naslovu Fafarikul”, kaže autorica.

Studirala je kroatistiku i polonostiku. Kroatistika joj je bila ciljani odabir, polonistika - slučajan. “Ali zagrebačka polonistika je još od svog osnivača, prof. Zdravka Malića, do danas, uspjela ostati jednim od omiljenih studija na Filozofskom fakultetu tako da nikad nisam zažalila. Moj polonistički profil iscrtali su prije svega poljski pjesnici, njih najradije prevodim i u kompjuteru imam vjerojatno tisuću prevedenih pjesama. Upravo završavam prijevod svog izbora iz poezije Wisławe Szymborske, što je bila zadaća koja mi je donijela silan užitak.”

Sveučilišna je profesorica, u crtici “Parfem” opisuje susret s blaziranim poljskim veleposlanikom, pri tom govori o studentima koji se bore za pravo na besplatno obrazovanje. Veleposlanik, makar deklarativno podržava studente, u času se pretvara u bivšeg arogantnog studenta Cambridgea komentarom da svi trebaju jednake šanse, ali da najbolje uvjete studiranja treba omogućiti - samo izvrsnima.

Što ju je tu točno naljutilo? “U mom utopijskom konceptu svijeta izvrsnost je nagrada sama po sebi, a ne kriterij za karijerni napredak”, kaže mu, on se smije i kaže da konačno shvaća zašto ona voli pisca čiju knjigu uređuje.

Kako ona vidi izvrsnost? “Pisac o kojem je u toj crtici riječ jedan je od mojih najdražih poljskih autora – Zbigniew Herbert. Umjesto izravnog odgovora, citirat ću vam dio njegovog pisma, kojim se jednom davno obratio mladim umjetnicima, a u tom je citatu sadržan i moj odgovor o izvrsnosti, o tome što smatram istinskom vrijednošću u svakom ljudskom poslu:

‘Mi smo poprilično neobičan, mali skup bez kojeg čovječanstvo ne može biti savršeno. Mi smo beznadna manjina, i što je još gore, uzimamo si za pravo da izazivamo nemir. Želimo natjerati naše bližnje na brigu o ljudskoj sudbini, na tešku ljubav koju dugujemo velikim stvarima, uključujući prezir prema svima onima koji uporno pokušavaju umanjiti čovjeka i oduzeti mu dostojanstvo.

Očekuje vas prekrasan, okrutan i nemilosrdan život. Budite uvijek, u svakoj izgovorenoj riječi, na strani vrijednosti, istine, ljepote, protiv šarlatanstva, spremni za neprekidni napor volje i uma, protiv jeftinih trikova, licemjerja, laži i nasilja. I ne budite, zaboga moderni. Budite čestiti. Hranite u sebi hrabrost i skromnost. Neka vas prati vjera u nedostižno savršenstvo i neka vas nikad ne napusti tjeskoba i vječna patnja koje dokazuju da ono što smo do danas postigli definitivno nije dovoljno.”

Dobre knjige

U crtici “Viteški život u Zagrebu” spominje bosanske autore koji pišu tako da čovjek dobije dojam da je BiH “stradala zbog fragilnosti, a ne primitivnosti svojih ljudi”, čuvaju izmišljenu Bosnu … Koliko je ta izmišljena Bosna, opisana, ispripovijedana, zapravo - stvarna Bosna?

“Uz moje žive kontakte s obitelji koja živi u Bosni i prijateljicama iz djetinjstva koje su tamo ostale, meni je baš ta književna Bosna vrlo stvarna jer mi je to najintenzivniji kontakt s prvom domovinom, koji mi je i nadalje konstitutivan u emocionalnom, jezičnom i kulturnom smislu.

Podjednako mi u tome znače pokojni pjesnici i pisci koji su me književno opismenjavali, kao i suvremeni, koje čitam s velikom naklonošću, u radosti prepoznavanja i s ponosom zbog zajedničke pripadnosti slojevitoj, multietničkoj i multireligijskoj ali i ateističkoj, građanskoj kulturi. U Bosni su najdosadnije i najrigidnije etnički čiste sredine, zato mi je drago da sam odrastala u srednjobosanskom šarenilu različitosti.”

Pripovijedajući o Kreši, čovjeku koji godinama prodaje knjige ispred Filozofskog, negdje kaže da “… i loše knjige više slabo koga zanimaju, a dobre pogotovo”. Zašto je tome tako da pogotovo one dobre knjige slabo koga zanimaju?

“Dobre knjige su zahtjevne, traže cijelog čitatelja, a mnogi je čitatelj danas - ne svojom krivnjom - razmrvljen subjekt, lakom i nestrpljiv. Razumijem ljude koji ne žele i ne vole čitati, ali ne umaram se nagovarajući ih jer znam da dobre knjige obogaćuju, senzibiliziraju, liječe, omogućuju bijeg na koji imamo pravo i vraćaju nas nadograđene da popravljamo ono od čega smo bježali, za što pak imamo obavezu.

Sve je već napisano, za to su se potrudili neki raniji autori, kao što je sve već doživljeno u nekim ranijim životima, pa ipak novi autori pristižu i novi životi se žive i svako ima pravo na svoj pokušaj neponovljivosti i unikatnosti.”

Najdraži pisci

Kad je njoj knjiga - najveća radost? “Nedavno sam poslije puno vremena čitala zbirku ‘Nemoguća varijatna’ Stanislava Habjana i treperila od čitateljskog užitka, a nema dugo da sam se zaljubila u zapise Ante Zlatka Stolice, od kojih jedan glasi ovako: ‘Od stručka kamilice koji je Zlatarina stavila u vazu na stol, danima je mirisala cijela kuhinja dok cvijeće nije sasvim uvelo pa sam ga bacio i prolio nesnosno smrdljivu vodu.

Za par dana Zlatarina je donijela i novi stručak koji je jednako mirisao kao i prvi, ali u tom mirisu se dalo primijetiti i nešto od onog smrada, tako je to kad nešto do kraja upoznaš.’ Prepoznala sam taj tekst kao svoj čim sam ga prvi put pročitala, ali nikad ga sama ne bih umjela napisati. Takve pisce najviše volim, čiju vrijednost prepoznajem a sama je ne znam proizvesti.”

Za sebe i o sebi, među ostalim, piše: “Najviše volim onaj trenutak kad se odlučim da ću prevesti neku pjesmu, napisati priču, kad tek počnem raditi na novom članku ili pisati referat za konferenciju. Jedino tad gorim. … počeci su sve što imamo.” A zašto baš tad “sva gori”?

“Jedna od mojih osobina koju držim vrlinom jest entuzijazam. Nisam mrtvo puhalo, brzo hvatam zalet, svuda me ima, nove ideje me lako pronađu. Zbog toga mi trpe neki poslovi koji traže dugoročnu posvećenost, smirenu ruku i strpljenje maratonca. No netko mora zapaliti iskru, a meni taj dio ide lako. Nisam kompetitivna i ne sakupljam nikakve bodove, ne priželjkujem nagrade, a pohvale mi izazivaju nelagodu. Nemam ništa protiv da drugi dovršavaju nešto što ja zakotrljam, ako bude koga tko to smatra vrijednim truda.”

Izdvajamo