Novi roman Marinka Koščeca, “U potrazi za početkom kruga”, prvi nakon pet godina “pauze”, nedavno objavljen u izdanju Sandorfa, građen je minuciozno pisanim i slaganim fragmentima koji obiluju satirom, ironičnim “bilješkama” o disfunkcionalno funkcionalnom paru.
Kroki je to i jednog vremena, Koščec opisuje lako prepoznatljive putanje urbanih nam suvremenika, u njegovim rečenicama teško je ne naletjeti na djeliće sebe i ljudi oko nas.
“Roman je nastajao iz zapažanja ne samo o mom životu, nego i životima ljudi koje poznajem ili onih koje primjećujem u javnosti. Htio sam njime obuhvatiti niz simptoma, različitih ‘bolesti’, devijacija, zabluda, promašaja koji čine našu svakodnevnicu”, kaže autor.
Pisao ga je dugo i retroaktivno zaključuje da ga je taj rad godinama - zabavljao: “Roman je nastao iz nagona da svako zapažanje, pa i depresivna stanja, osjećaj nemoći, izgubljenosti, besmisla, pretvorim u igru. Temeljna je tema odnos prema hrani, to je samo površinski sloj, a ispod je promišljanje opreke između potrage za užicima, za nasladom u svakodnevici i životnim veseljima te s druge strane nagnuća da se predamo, skončamo ili, freudovski rečeno, to je neprestano proturječje nagona života i smrti.”
Pisac i djevojka
Pisac i njegova djevojka, par iz romana, i ljudi koji ih okružuju, većina likova u priči, skupili su previše godina da ne bi bili (i) razočarani, što vlastitom nekompetencijom da ostvare nekadašnje ambicije, što raznim “pogrešnim” izborima i životnim usudima, veći dio romana natapa se u jetkoj, samoironičnoj i ironičnoj gorčini pisca, lika romana, njegovim introspektivnim pretresanjima vlastitog i tuđih života. Je li ta ironija i Koščecu svojstven način na koji promatra život oko sebe? “To mi je koliko životna poetika toliko i jedini način otpora, nepristajanja da stvari budu sive. Ja ih vidim u puno nijansi, u jakom kontrastu i ne mogu si ni sakriti crno, niti se spriječiti da ga pretvaram u ružičasto ili ultraljubičasto.”
Kaže da piše sporo: “Ima romana, kao što je ovaj, koji za nastajanja u meni izazovu puno igre i veselja, ali pisanje mora biti napor, mora biti mukotrpno, jer nije dovoljno puko prepričavanje stvarnosti, niti dnevnički zapis... Pisanje je potraga za onime što ne postoji, što tek treba dosegnuti, nastojanje da se kaos postojanja i amorfnost svijeta na neki način uobliči, ne bismo li u tekstu otišli malo dublje od onoga što smo proživjeli. U pisanju postoji mogućnost da se ode nekamo drugamo. I zato tu neke muke mora biti.”
Bio je angažiran na pokretanju sveučilišnog studija kreativnog pisanja i prevođenja. Napravljen je elaborat za studij, spominjalo se da će biti pokrenut u Puli, u sklopu tamošnjeg Sveučilišta, no do toga nije došlo. “Uzalud smo radili, jer pokazalo se da nisu bili istinski zainteresirani da udome studij pisanja. Kod nas je jaka inercija struktura, zbog različitih privatnih razloga, i nema volje da se stvari mijenjaju, da se pokreće nešto novo. Inercija sustava uspijeva neutralizirati svaki pokušaj. Signalizirano nam je da, u ovo doba krize, nije vrijeme za pokretanje novih stvari, pogotovo u disciplini koja je - nepotrebna.”
Događaji na FF-u
Od prije nekoliko godina kreativno pisanje Koščec više ne podučava ni na nekadašnjim radionicama i tečajevima. “Tečajevi pisanja su ograničeni, ne mogu puno dalje od tečajeva heklanja, ili bilo čega drugog što se radi u slobodno vrijeme, kao hobi. Ideja je bila da se napravi studij, bilo preddiplomski ili diplomski, svejedno, ali da to bude cijeli smjer za zvanje spisatelja ili pisca. Uspjeli smo postići da je u nacionalnoj kategorizaciji djelatnosti proglašeno zvanje pisca, no to je potpuno isprazno ako za njega nema formalnog obrazovanja i ako se ljudi ne mogu time baviti i kroz institucije. Trebao je to biti studij koji bi zahvaćao puno šire od, recimo, obrazovanja pisca proze. Pisce itekako koriste razni mediji i industrije; zašto se, dakle, ne bi na akademskoj razini izučavalo pisanje esejističkih, polemičkih, analitičkih tekstova, scenarija, blogova…?”
Koščec je 17 godina predavač na romanistici, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu drži više kolegija iz francuske književnosti. Komentirajući događaje na fakultetu, pokušaj da ga se poveže s Katoličko-bogoslovnim, kaže da je to “regresivno, zapanjujuće i sumanuto. Kao posljedica, suprotstavljene su strane danas toliko zaoštrile stavove da ne vidim kraja sukobu. Oni koji su uhvatili položaje moći čvrsto se drže, i bojim se da će pat-situacija još jako dugo trajati”.