Zagrepčanin Ivan Vidić (r. 1966.) među prvima je shvatio da se dobru knjigu najviše isplati objaviti i prodati u vlastitoj nakladi.
Prodaš od vrata do vrata malo više od sto komada i utržiš dva soma eura, a Ministarstvo kulture ti makar dijelom pokrije troškove pripreme i tiska, što je iznos ionako ne viši od soma eura, čak i ako, poput Vidića, izaberete bolji papir i kvalitetan uvez. Najradije bih sam napunio ruksak pa dilao “Južnu državu” e da vidim tko ima i kome nije žao dati 130 kuna za izvrsnu domaću prozu upakiranu u decentno oblikovanu knjižicu od dvjestotinjak stranica.
Četrnaest priča
Po deset kuna za svaku od trinaest žestokih, satiričnih i najčešće fantastičnih priča, gdje se autor otkriva kao duhovit promatrač, maštovit pripovjedač i otrovan kritičar našega svijeta i svoje generacije, čiju je mladost zapečatio rat. Četrnaesta je priča tiskana na matiranim koricama, fontom ne višim od dva milimetra. Najbolja, zapravo antologijska u zbirci, je “Mali ljudi”. To su čovječuljci “dva i tri centimetra visoki” što žive u kući velikoga tajkuna. S njim još supruga i kći. Mali ljudi posvuda su, majka ih prikuplja da im čita svoje radove, prezaposlenog oca uglavnom živciraju, utapaju se u juhi, no stradaju tek pojedinačno sve dok kći tinejdžerka s gotovo opravdanim razlogom na njih ne pobjesni…
Taj “mali čovjek” okosnica je Vidićeva pripovjednog svijeta. Taj svijet smiono i često neočekivano počiva na fantastičnom. Nemamo ovdje mjesta pisati o dobro istraženoj povijesti naše fantastike, o kojoj se ozbiljno piše sve od Branimira Donata do Jurice Pavičića, no već na prvi pogled jasno je da Vidić žanru vraća satiričnu oštricu.
Pusta zemlja
Njegova je fantastika distopijska, što je gotovo programatski naznačeno uvodnom novelom “Memoari”, gdje se pusta zemlja, simboličan prikaz domovine, nadaje kao mizanscen netom okončanog tuluma, goleme terevenke, strašne pijanke s pjevačicom i ciničnim pripovjedačem i njegovim radoznalim pratiteljem.
Vidićeva je fantastika ipak najčešće načinjena tek sitnom pukotinom u stvarnosti što se potom neočekivano stane širiti. U još jednoj antologijskoj noveli, “Senegalčeva mlada”, pripovjedač u prvom licu, naoko nezanimljiv penzioner, opsjednut bezazlenim hobijima, otkriva se, s pomoću diskretno usidrenih indikatora, prvo kao čovjek s neobičnim doživljajima, pa s neobičnom suprugom, što je sad čeka na Zagrebačkom glavnom kolodvoru, gdje započinje scena apsurdnog pokušaja otmice i prodaje neke djevojke, pri čemu apsurd raste na način da oštro ocrtava naivnost žrtve trafikinga…
Nije to jedina novela koncipirana poput sna, more (što je tradicija od Matoša), takva je i novela “Kralj, kraljica, lovac, pelinkovac”, gdje također jedan mali čovjek, šahist, pokušava osvojiti novu djevojku pri čemu se uplete u alkoholnu partiju šaha. Ili novela “Kao da ga nikad nije bilo”, što je nosi lik privezan uz sumanuto putujuće kazalište. Taj teatar smrti alegorijski je trajno prisutan element i u Vidićevim dramama. Vidić, dakle, rabi pripovjedača i u prvom, i u trećem, i u drugom licu, često mijenja očišta, nudi mnoštvo dijaloga i tematski je naslonjen na iščašen svijet svojih drama. “Mali ljudi” ekvivalent su njegove drame “Život u sjeni banana”, “Memoari” svojevrstan su prolog njegove drame “Octopussy”, minijatura “Zvjezdano nebo” epilog njegove drame “Bakino srce”.
Likovi skloni alkoholu
Vidić uglavnom rabi visok stil, no promaknu mu i neke nespretnije konstrukcije, no to nisu presudni detalji. Čitatelja nosi diskretan humor, igra s apsurdom, poremećena osjećajnost likova, njihova gotovo beziznimna sklonost alkoholu, a koji put iskrsne i kakav nostalgičan, patetično-lirski junak zarobljen u ratnoj prošlosti, kao u noveli “Vila Velebita”.
Vidić je niski od petnaest drama, romanu “Gangabanga” i knjizi s dvije odulje novele “Ona govori/Violator” pridodao eto i ovu krasnu knjigu, o kojoj tek valja opširnije pisati.