Kakav je položaj Krleže u Hrvatskoj kulturi danas i koliko su se i kako mijenjali dominantni narativi u javnosti o njemu od kad je umro, u zadnjih 35 godina, može li se ključna djela njegova opusa isčitavati neopterećeno njegovim javnim djelovanjem i političkim stavovima koje je zastupao, mo že li se Miroslava Krležu čitati isključivo kroz prizmu literature ili još treba proći vremena da bi se pisac odmaknuo od opterećujućeg političkog i društvenog konteksta, tim se pitanjima u studiji „Glasovi iz tmine“ što ju je ovih dana objavio Ljevak bavi akademik Krešimir Nemec.
Krešimir Nemec
Tvrdite da je položaj Krleže u hrvatskoj kulturi danas – shizofren.
Krleža nastavlja i prekogrobno dijeliti hrvatsku kulturu. Za života su mu lijepili epitete „bard“, „Prometej književne riječi“, „stjegonoša“, „demijurg“, „svjetlost u mraku“, „najveći hrvatski (i jugoslavenski) pisac“, a nakon smrti 29. prosinca 1981. stvari se stubokom mijenjaju i o njemu se piše da je „precijenjen pisac“, „eruditski pozer“, „režimska kurva“, „čista štetočina“, „plagijator“ (J. P. Kamova), „dijabolični Salieri koji zavidi svome Mozartu“ (a u ulozi Mozarta je Tin Ujević), „prijatelj najvećeg diktatora na ovim prostorima“… Poznato je da je Radovan Ivšić proglasio Krležu „najvećom katastrofom koja nam se mogla dogoditi“. Da stvar bude još grotesknija, izrekao je to baš na manifestaciji „Krležini dani“ u Osijeku 2001. godine. Nije mi poznat ni jedan sličan primjer u drugim književnostima da se ocjene o jednom piscu kreću u tako ekstremnim amplitudama – od adoracije do potpune negacije. Isto tako, potpuno je nezamislivo da bi, primjerice, Nijemci rekli za svoga Thomasa Manna da je najveća katastrofa koja im se mogla dogoditi, ili da bi Francuzi Prousta nazvali „čistom štetočinom“. Ali Hrvati vole ponižavati svoje velikane. Mi volimo osrednjost ili, kako bi rekao Nietzsche, drago nam je sve što je „ljudsko, suviše ljudsko“. Ako netko strši, valja ga „skresati“. Zato danas i ne znamo što bismo s Krležom jer on za nas prevelik: daleko nadmašuje naše skromne okvire. Poljski slavist Jan Wierzbicki, autor monografije o Krleži, točno je rekao da je Krleža tako golema pojava da će morati doći do jednog razdoblja u kojem će se hrvatska književnost pokušavati „osloboditi“ od Krleže ili ga čak zaboraviti. Eto, sad živimo u tom vremenu.
Je li moguće postideološko tumačenje Krleže, kao pisca, bez da ga se promatra u kontekstu njegova političkog i društvenog djelovanja i razmišljanja; ili je još za to još - prerano?
Krleža nije nikada bio „samo“ pisac nego i angažirani lijevi intelektualac i strastveni „homo politicus“. Neki kritičari i „krležolozi“ smatraju da je njegovo djelo teško, ili čak nemoguće, odvojiti od društveno-političkog djelovanja, a provlači se i teza da se politika toliko duboko „infiltrirala“ u Krležin književni opus da ju je u interpretaciji nemoguće zanemariti. Osobno smatram, imajući pri tom na umu brojne primjere iz svjetske književnosti, da će s vremenom te izvanliterarne komponente ipak oslabiti i da za Krležu više neće biti toliko bitni sukobi na ljevici, prijateljstvo s Maršalom, Brijuni, vila na Gvozdu, crni mercedes, poratni politički oportunizam i sl. Tko danas još zna za Danteovu opredijeljenost u sukobima između gibelina i gvelfa ili za politička vrludanja Victora Huga, Malrauxa pa čak i Borgesa. To će se zaboraviti, samo je pitanje za koliko vremena. Sad je sigurno još prerano za posve neopterećeno čitanje Krleže, pogotovo ako imamo na umu fatalnu podijeljenost nacije oko skoro svakog pitanja.
Krleža i Tito na Brijunima 1953.
Sam je Krleža, pred svoj kraj, govorio da će ga čitati tek rijetki, ako i ti. Idemo li prema takvome vremenu?
Da, mislim da smo kročili u vrijeme novog barbarizma obilježenog posvemašnjom banalizacijom, komercijalizacijom, srozavanjem ukusa. Živimo u društvu spektakla, estrade, „selfija“, blogova, sms-a, kiča i estetike efekta. Neki teoretičari govore da smo ušli u posttekstualno razdoblje: slika dominira nad riječju. Djela velikih klasika održavaju se među mladima još samo zahvaljujući određenoj prisili: obveznoj lektiri u školama i na (nekim) fakultetima. Kad bi se taj društveno nadzirani mehanizam uklonio, kad bi se uvela potpuna sloboda u izboru naslova za lektiru, jasno je što bi se moglo dogoditi: učenici bi (a možda čak i neki nastavnici) izabirali „lakša“ djela ili – ako im se ponudi takva mogućnost – samo djela popularne kulture. Krleža bi u takvoj konstelaciji slabo prošao; i inače ga prati glas da je „težak“, s kompliciranim vokabularom, slabo razumljiv. No to nije samo sudbina Miroslava Krleže; te se promjene odnose na sve velike klasike: Shakespearea, Goethea, Dostojevskog, Kafku… Sve što iziskuje velik recepcijski ulog ili kompetenciju polako se reducira u korist poetike „lakih rješenja“. Kanon se polako spušta prema dolje. Visoka kultura bit će uskoro svedena na male rezervate: njegovat će je samo uski krug ljudi odnjegovana ukusa koji će se željeti izdvojiti od popularne kulture i umjetnosti „jednoga kroja“.
U knjizi konstatirate da je krležijanski model humanistički angažirana intelektualca koji stoji poput „savjesti društva“ nestao, da je društvena i intelektualna pozicija koju je zauzimao Krleža danas nezamisliva. Čime to tumačite?
Dokazi su posvuda oko nas. Danas književnost zauzima vrlo skromno mjesto u društvu, dok je u javnom prostoru gurnuta na margine. Glas pisca gubi se u zaglušnoj medijskoj buci. Sve je postalo podjednako (ne)važno: više se drži do mišljenja neke starlete ili drugorazrednog političara nego istaknutoga pisca. Prije je javnost očekivala od pisca da se oglasi o nekim važnim pitanjima za društvo i zajednicu. S respektom su se prenosile riječi Manna, Sartrea, Brechta… A koga danas briga što misli neki pisac?! Osim toga, danas su pisci uronjeni u „numeričku histeriju“. Posvuda važe samo tržišni kriteriji, a to znači profit. Na području književnosti on se mjeri samo brojem prodanih primjeraka. Želi li zadovoljiti tržišne kriterije, pisac mora sve više podilaziti ukusu sve manje zahtjevne publike. Kvantiteta na štetu kvalitete.
Krleži mnogi zamjeraju estetski konzervativizam, animozitet prema nadrealizmu, netrpeljivost prema predstavnicima moderne umjetnosti … Koliko je to točno?
Krleža je u svojim ranim djelima nesumnjivo bio avangardist, pristaša estetike inovacije. Bio je u tijeku s avangardnim procesima u zapadnoeuropskim književnostima. Sjetimo se samo njegovih dramskih „legendi“ („Kraljeva“, „Kristofora Kolumba“ ili „Michelangela Buonarrotija“), hibridne „Hrvatske rapsodije“ ili ranih novela („Hodorlahomor Veliki“). Oni su inovativni i u širim okvirima. Kasnije je u svome pisanju malo „reterirao“ i priklonio se sigurnijim rješenjima. Svakako nije bio radikalni eksperimentator. No neki njegovi eseji o slikarstvu i glazbi, ili zazor prema poetici nadrealizma, zaista se mogu podvesti pod oznaku estetskog konzervativizma. Neke stvari u modernoj umjetnosti jednostavno nije prihvaćao.
Kako vam se čine novija uprizorenja Krleže u teatru?
Ima tu svega i svačega. „Redateljski teatar“ općenito je doveo do prijezira prema piščevu tekstu pa se on slobodno prekraja. U nekim predstavama malo je ostalo od Krleže, a najvidljiviji trag ostavlja redatelj kao svojevrsni „Bog u teatru“. U posljednje vrijeme najviše mi se svidio Medvešekov „Kristofor Kolumbo“ u ZKM-u: smion,inovativan, a opet s dubokim poštovanjem prema Krležinu tekstu. Iako je posrijedi drugi medij, vrlo je uspjela baletna predstava „Gospoda Glembajevi“ u HNK.
Nedavno ste objavili monografiju o Ivi Andriću, „Gospodar priče“. U „Glasovima iz tmine“, u zadnjem poglavlju, komparirate Krležu i Andrića, bavite se njihovim odnosom.
Pišući monografiju „Gospodar priče“ uočio sam da je odnos između dvojice naših književnih velikana bio puno složeniji nego što se mislilo. Zato sam se na kraju knjige malo poigrao i u esejističkom „paralelnom slalomu“ pokušao pronaći korijene njihovih nesporazuma, ukazati na vidljive i skrivene točke neslaganja. Oni su bili na prvi pogled čisti antipodi. Brojne su među njima divergencije (karakter/temperament, ideologija, društvene pozicije, identitetske posebnosti), ali postoje i neke dodirne točke: fascinacija istim povijesnim i umjetničkim velikanima (Goya, Sv. Augustin, Michelangelo), tragični doživljaj svijeta, mit umjetnosti odnosno narcizam u sagledavanju vlastite spisateljske „misije“. No u krajnjoj liniji nije mi bio cilj potenciranje razlika nego uočavanje komplementarnosti, gotovo idealno dopunjavanje. Andrić i Krleža bili su suprotnosti koje se privlače: concordia discors.
Miroslav Krleža i Ivo Andrić
Koliko je i danas ta opreka Andrić/Krleža vidljiva ili su sad to „samo“ dva velika imena koje se više ne iščitava u tom političkom kontekstu?
I danas se njihov odnos sagledava najviše u političkom ključu. Uostalom, za takvu usporedbu nudi se obilje materijala. Andrić je prošao nevjerojatan politički put od rojalista, Stojadinovićeva pomoćnika i opunomoćeni poslanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovu Trećem Reichu do poratnog komunista. Vješto se prilagođavao svakom sustavu i svakoj političkoj situaciji. Krleža je pak prije rata bio puntar, buntovni ljevičar, osjetljiv na socijalnu (ali i svaku drugu) nepravdu, da bi poslije rata postao oportunist i umjetnička ikona Titova boljševizma i samoupravnog socijalizma. Dok je Krleži politika bila strast, Andriću je ona bila pragmatično sredstvo za osiguranje relativno lagodne egzistencije. Đilas je točno rekao: Andrić je više trebao politici nego politika njemu. U knjizi sam skupio i svjedočanstva suvremenika koji su poznavali i jednoga i drugoga i prenijeli nam dragocjene podatke o njihovu delikatnom odnosu.
Miroslav Krleža
Biste li mogli podijeliti neki manje poznat detalj iz života autora, koji je i vas možda, prikupljajući podatke za ovu knjigu, zaintrigirao?
Brojne činjenice iz Krležina života su zamagljene, o njima nema podataka, a i sam pisac je o nekim dionicama svoga života davao proturječne izjave. Takva je i epizoda s njegovim dezertiranjem, bijegom iz Budimpešte (iz vojnog zavoda „Ludoviceum“) u Srbiju 1913. Tada je bio uhićen pod sumnjom da je austrijski špijun. U Krležinim biografijama piše da je nekako uspio pobjeći u Zemun, na teritorij Austro-Ugarske. O tom događaju u arhivskoj građi nema sačuvanih dokumenata, a ni Krleža u svojim autobiografskim tekstovima ne spominje detalje o načinu bijega. No jedini tekstualni trag ostavio je mađarsko-francuski pisac, povjesničar i publicist Ferenc (François) Fejtö koji se 1935. u Zagrebu sastao i razgovarao s Krležom. U svojoj dnevničko-putopisnoj knjizi „Sentimentalno putovanje“ navodi da je Krleža pobjegao iz Beograda tako što su ga mađarski željezničari u bačvi prokrijumčarili u Zemun. Fejtö nije imao razloga izmisliti priču, već mu je događaj sigurno opisao sâm Krleža.
Andrić i Krleža bili su suprotnosti koje se privlače
Nedavno ste objavili monografiju o Ivi Andriću, “Gospodar priče”. U “Glasovima iz tmine”, u zadnjem poglavlju, komparirate Krležu i Andrića, bavite se njihovim odnosom.
- Pišući monografiju “Gospodar priče” uočio sam da je odnos između dvojice naših književnih velikana bio puno složeniji nego što se mislilo. Zato sam se na kraju knjige malo poigrao i u esejističkom “paralelnom slalomu” pokušao pronaći korijene njihovih nesporazuma, ukazati na vidljive i skrivene točke neslaganja.
Oni su bili na prvi pogled čisti antipodi. Brojne su među njima divergencije (karakter/temperament, ideologija, društvene pozicije, identitetske posebnosti), ali postoje i neke dodirne točke: fascinacija istim povijesnim i umjetničkim velikanima (Goya, Sv. Augustin, Michelangelo), tragični doživljaj svijeta, mit umjetnosti odnosno narcizam u sagledavanju vlastite spisateljske “misije”. No u krajnjoj liniji nije mi bio cilj potenciranje razlika nego uočavanje komplementarnosti, gotovo idealno dopunjavanje. Andrić i Krleža bili su suprotnosti koje se privlače: concordia discors.