TAJNA POVIJEST SLOBODNOG ZIDARSTVA U HRVATSKOJ

Krleža nije bio mason, a Andrić i Krklecbili su opasni zavodnici pa su izbačeni

Nedavno je objavljen drugi dio Šömenove trilogije pod naslovom ‘Snaga’ koji obiluje podacima i izvanrednim anegdotama, a autor se i ovaj put oslanja na vlastito višedesetljetno istraživanje

"Snaga“, drugi tom povijesti slobodnog zidarstva u Hrvatskoj, iz pera Branka Šömena, tiskan je lani u mjesecu studenome u nakladi zagrebačkog Profila, a javnosti je predstavljen nedavno u Slovenskom domu u središtu Zagreba.

Posrijedi je tvrdo uvezana bijela “cigla”, 860 stranica rječničkog formata. Nešto je, zapravo, skromnija od “Mudrosti”, prvog toma, crvene “cigle”, objavljenog 2012., koji broji 912 stranica. Autor kani objaviti vrlo brzo, sve u istog izdavača, i treći podebeli tom, “Ljubav”, plavu “ciglu” (da sačini hrvatsku trobojnicu), već dovršen biografski leksikon, s natuknicama o 1800 hrvatskih slobodnih zidara, onih koji su, kako njihova braća običavaju kazati, otputovali na Istok.

Branko Šömen (r. 1936. u Mariboru) doživotno se zaljubio u Hrvatsku i odavna je ovdje domaći. Čitajući ove njegove knjige lako je pogoditi da je vatren hrvatski domoljub, u najmanju ruku onolik kolik je bio Stanko Vraz… Objavio je 30-ak knjiga, u komunizmu dvaput zatvaran zbog političke satire, piše romane, i pjesme, na slovenskom jeziku, filmske scenarije, više je Zlatnih arena u Puli osvojio, svojedobno je predavao scenarij na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, napisao je dvije tv-serije i općenito svestran je i nadaren radnik.

Arhivi Udbe

Povijest slobodnog zidarstva očito mu predstavlja strast, a metode kojima se služi znanstvene su jedino kad posve usko istražuje samu temu. Širem kontekstu pristupa više, zapravo neskriveno, publicistički, pa nacionalnu i regionalnu sliku, pojedine njezine elemente, katkad sklopi tek na temelju kakvog jednog sekundarnog izvora i vlastitih općenitih zaključaka.

Kad je pak posrijedi samo slobodno zidarstvo, prije svega oslanja se na vlastito višedesetljetno istraživanje, brojne prikupljene dokumente, osobito inače nedostupne primjerke uvezanih godišta hrvatskih i srpskih slobodnozidarskih časopisa, ponajprije zagrebački “Šestar” i beogradski “Neimar”.

Rado citira i jedino naše znanstvenom metodom pisano, pionirsko monografsko djelo o istoj temi, “Masonstvo u Hrvata” Ivana Mužića, prvi put objavljeno 1983., otad u brojnim izdanjima. Šömen se uglavnom koristi onim iz 2001.

Mužić je bio, među ostalim, prikupio dragocjene dokumente jugoslavenske tajne služne, kolokvijalno Udbe, zapisnike sa saslušanja preživjelih masona 50-ih godina prošloga stoljeća, kad ih je režim strogo nadzirao, premda su masonske lože bile raspuštene. Ti zapisnici kao da su metafora sudbine hrvatskih masona: često o njima i nije ostalo mnogo tragova izvan policijskih arhiva. Opširno i često Šömen citira i Zorana D. Nenezića, odnosno njegovu također dosta golemu panoramu, “Masoni u Jugoslaviji 1764. - 1999”.

Churchillov poučak

Posrijedi je beogradski istraživač slobodnog zidarstva, čije djelo je najmanje od ovdje spomenutih sinteza znanstveno. Štoviše, često je nepouzdano. Kao i Mužić, Šömen mnogo prostora troši da demantira brojne Nenezićeve netočne podatke, paušalne ocjene, osobito kad je posrijedi dvojba o tome je li tko bio slobodni zidar ili nije. Nenezić, primjerice, lakonski tvrdi da je i Krleža bio, a nije, premda se s mnogim slobodnim zidarima družio, poput Julija Benešića ili svoga najdražega beogradskog slikara, Petra Dobrovića.

Zidar nije bio ni Josip Broz, jugoslavenski diktator. Šömen tvrdi: ako i jest bio, nitko to od ovdašnjeg svijeta ne zna jer ga je u ložu, možda odmah u najviši stupanj nekog sistema, imao priliku osobno uvesti jedino Winston Churchill, bivši britanski premijer, također slobodni zidar…

Šömen, mada neizravno, u rukavicama, ponajprije u prvom tomu, osporava i Mužićeve neke velike teze, osobito onu da su masoni uvelike organizirali atentat na prestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu 1914., namjerno tako izazvavši Prvi svjetski rat. Ne prihvaća ni njegovu tezu da su možda upravo francuski masoni organizirali atentat na jugoslavenskog kralja Aleksandra 1934. u Marseillesu…

Evo što bi se ukratko moglo kazati o hrvatskim slobodnim zidarima na temelju Šömenove gradnje: bilo ih je uvijek malo, bili su razjedinjeni, a mnogi su članstvo u ložama shvaćali lakomisleno. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća u njihove su redove ulazili gotovo isključivo istaknutiji pripadnici građanskog sloja, imućniji uglavnom, a njihovo utjecaj uvijek je ovisio o stupnju razvoja građanskog društva. A to je u nas lako propadalo od svojih začetaka do danas. U moru podataka, izvanrednih anegdota, Šömen samo katkad otkrije kakvu zamamnu indiskreciju.

Primjerice, slobodnih zidara bilo je za stare Jugoslavije u Hrvatskoj u jednom trenutku na okupu otprilike koliko ih je i danas - oko 350. Bili su podložni Velikoj loži Jugoslavije, koja je bila lojalna unitarističkoj poziciji i monarhiji. Jaz je bio toliko nepomirljiv da su hrvatski zidari osnovali zasebnu, neregularnu Veliku ložu Libertas, o radu čijih triju loža nisu međutim sačuvani nikakvi pisani tragovi.

Ključni bratski suputnik Šömenov u ovoj knjizi, često se na njega poziva, jest Josip Horvat (1896. - 1968.), glasoviti zagrebački novinar, također slobodni zidar, čiji su razgranati memoari, u više različitih knjiga, najbolje napisani u cijeloj našoj pismenosti. Šömen najradije citira njegovo remek-djelo “Preživjeti u Zagrebu, Dnevnik 1943.-1945”.

Šömen je, među ostalim, nadopunio i jedno poglavlje Horvatova glasovitog “Hrvatskog panoptikuma”, njegov portret zaboravljenog hrvatskog podbana, književnika i političara, slobodnog zidara Vinka Kriškovića (1861. - 1952.), jednog političkog usamljenika, dugovječnog čudaka, znalca gotovo svih europskih jezika, koji je preveo cijelog Shakespearea…

Drugi zapravo najvažniji pisac i svjedok Šömenov jest Miroslav Krleža. Obilno daje izvatke iz njegovih djela, a sve što je o masonima ovaj kazao, a nije mnogo, pronašao je i u Čengićevim “Razgovorima s Krležom”, ipak najiscrpnijem vrelu Krležinih misli.

Ljubavni takmaci

Tko je, primjerice, samo njih čitao, učinit će mu se luckastima Krležine šale na račun Belinih udvarača. Kleo se da su je po svaku cijenu pokušali zavesti njegov ponajbolji drug, Gustav Krklec, i drugi, Ivo Andrić, obojica slobodni zidari.

Čitajući međutim Šömenovu knjigu, postaje očito da stari nije pretjerivao. Šömen ih obojicu opisuje kao nepopravljive zavodnike: “O Krklecu kao slobodnom zidaru nema gotovo nikakvih podataka i obavijesti, osim jedne, kuloarske anegdote o klasičnom trokutu - slobodni zidar Krklec, njegova supruga - slobodni zidar Ivo Andrić”.

Poslije donosi i kako su se natjecali za naklonost jedne grčke poetese, na kongresu P.E.N.-a u Dubrovniku. Kako bilo, obojica su zbog svojih ljubavnih prijestupa izbačeni iz masonske lože.

Dopunjuje, nadalje, istraživanja Stanka Lasića o Krležinim susretima s Pavelićem te njihovoj pozadini.

Ova neizmjerno razvedena knjiga (odnosno dvije) donose dakako i mnogo ozbiljniji povijesni pregled a, rekao bih, i povijesnu reportažu.

U ustaškom logoru

Možda najdragocjeniji dokument koji je Šömen otkrio za svoga putovanja povijesnim stazama, jest popis slobodnozidarskih radova “pod otvorenim nebom”, predavanja što su ih slobodni zidari držali za vrijeme zatočenja u ustaškom logoru u Staroj Gradiški potkraj 1941. i početkom 1942. Ondje je Pavelić potrpao gotovo sve ugledne zidare na koje je njegova vlast naišla, a u neizvjesnosti logora, okruženi smrću, ubojstvima, bodrili su duh predavanjima.

Davala se literarna “Večer anegdota”, akademik, povjesničar Grga Novak predavao je “O Viškim termama”, fizičar Ljudevit Šplajt “O Infracrvenim zrakama”, mineralog Fran Tućan “O sastavu zemljine kore”, inženjer Vladimir Žepić “O padobrancima”, Hugo Badalić “O tome kako se postavlja drama” i još mnoga, 83 predavanja a dvadeset zatočenika, među kojima 18 slobodnih zidara.

U ovo veoma iscrpno djelo (kojem slijedi jednako iscrpan nastavak) toliko je materijala ugrađeno da bi previše prostora oduzelo i puko nabrajanje. Izdvojimo tek još ove momente, da najnužnije ilustriramo to bogatstvo.

“O Ivanu Meštroviću kao slobodnom zidaru nema mnogo podataka. Iako je bio član u trima ložama u Zagrebu i Beogradu, vjerojatno nije redovito posjećivao radionice i nije pratio duhovni rad braće. Ali u profanom svijetu nosio je predznak slobodnozidarskog brata i utjecajnog majstora, takvog su ga političari i umjetnici prihvaćali, cijenili i razgovarali s njim o političkim temama.”

Ili ovaj pasus o zaboravljenom hrvatskom i francuskom pjesniku Mati Vučetiću (1892. - 1981.), Ujevićevu pariškom drugu:

“Francuskim jezikom vladao je kao hrvatskim. Za prvu zbirku pjesama na francuskom, ‘Les Torches’, predgovor mu je napisao poznati ljevičarski romanopisac Henri Barbusse. Nagradu Francuske akademije dobio je za svoju zbirku pjesama ‘Le Chant de l' Exile”, odlikovan je i francuskim ordenom Legije časti.”

Tko još zna danas u Hrvatskoj za ovog pjesnika, autora zbirke “Hrvatski gradovi”, pokopanoga na pariškome groblju Tais?

Izdvajamo