Zagreb je ovih dana povukao pametan strateški potez njege mentalnog zdravlja. Bandićeva administracija uključila se u projekt buduće Kuće stripa, ponajprije nalaženjem odgovarajućeg prostora za novi gradski muzej.
Inicijativa je krenula od strastvenog zagrebačkog kolekcionara slika i stripova Mladena Novakovića koji u svom posjedu, između ostalog, ima respektabilnih 7000 originalnih strip tabli, nerijetko remek-djela hrvatskih i svjetskih striperskih teškaša.
Izložite mi genezu svog dugogodišnjeg sna o zagrebačkoj Kući stripa. Kako je to išlo?
- Pokojni Darko Glavan je još početkom 2000-ih znao za moju kolekciju novina sa stripovima, stripova, originalnih tabli stripa, ilustracija i karikatura. Za izložbu Andrije Maurovića u Klovićevim dvorima posudio je većinu mojih materijala koji su bili tamo pokazani. Još nekoliko puta je organizirao manje izložbe s materijalima iz moje kolekcije. Negdje 2005., s grupom prijatelja planirao sam osnivanje udruge ljubitelja stripa. Tako je 2007. osnovana Udruga Stripforum, počeli smo razmišljati o pokretanju strip magazina, izložbama, enciklopediji stripa, pa tako i o strip galeriji. Darko Glavan, zajedno s Rudijem Aljinovićem i sa mnom, trebao je biti jedan od važnih sudionika u tim projektima. Nažalost, Darko je nedugo zatim poginuo. Stripforum je nastavio, ali nismo lako privlačili pozornost institucija. Nedostajao nam je jedan istinski zagovornik s autoritetom.
Vaša bogata zbirka bit će pokretačko jezgro fundusa. Koje su osobite poslastice što će publika vidjeti?
- Ja sam svoju zbirku stvarao sanjajući o ovakvom projektu – muzeju ili centru stripa. Osim velikog broja originala naših najvećih autora, tu su novine sa stripom i strip magazini koji reprezentiraju cjelokupnu povijest hrvatskog i jugoslavenskog stripa. Veliki dio kolekcije pokriva i američki, engleski, francuski, talijanski, španjolski strip te brojne druge sredine. Među poslasticama su, ako ćemo o slavnim imenima, Maurovićevi radovi, cjelokupan opus Julesa Radilovića, radovi Waltera Neugebauera, te velikana svjetskog stripa: Harolda Fostera, Alexa Raymonda, Miltona Caniffa, Paula Gillona, Jacka Kirbyja, Jeana Girouda, Raymonda Macherota, Dona Lawrencea, Alfonsa Fonta, Hermanna, Jacovittija, Dina Battaglie, Sergia Toppija, i mnogih drugih.
U iscrpnom elaboratu održivosti ovog projekta, istaknuli ste i važnu turističku komponentu. Imate uvid u slične svjetske centre, kakva su, iz te perspektive, tamošnja iskustva?
- Nije potrebno izmišljati toplu vodu. Centara ili muzeja stripa ima malo, prstima jedne ruke ih možete izbrojiti. Svjedočio sam velikoj gužvi i posjeti turista iz cijelog svijeta u Belgijskom centru stripa u Bruxelesu, u Angoulemu u Francuskoj ili talijanskom gradu Lucci, koji su slično koncipirani kao i naš zamišljeni projekt Kuće stripa. Dakle, zanimanje za strip postoji. Kod nas će moći vidjeti naše, ali i svoje strip stvaralaštvo koje ni kod kuće ne mogu vidjeti.
Danas živimo na digitalnim platformama, koliko je to hendikep za novu stripovsku publiku?
- Ovisi o kutu gledanja. Digitalne platforme su bile prijetnja, jer se očekivalo da će se stripovska publika koja je samodovoljna pa skoro i asocijalna, okrenuti novom načinu uživanja u stripovima na ekranima svojih računala. To se, ipak, nije dogodilo. Sad već imamo vraćanje tiskanim izdanjima kojih je sve više i stripovi više nisu ugroženi. Problem je samo u relativno visokoj cijeni tiskanih albuma, jer su manje naklade nego nekada, zato smo mišljenja da publici treba ponuditi uz luksuzne albume i jeftina stripska izdanja.