ZBIRKA PRIČA Z. PAVLIĆ

'Mala, pametna knjiga o 40-godišnjacima...'

Joško Šupić/CROPIX

Zrinka Pavlić, kolumnistica, TV kritičarka i prevoditeljica, objavila je svoju prvu zbirku “pravih” priča.

Pod odrednicom “prave” mislim, dakako, na fiction, premda smo njezinom spisateljskom talentu već imali prilike svjedočiti, osim u novinarskom mediju, na nekadašnjem vrlo zapaženom blogu Zrinsko pismo, kao i u esejističkoj knjizi “Svijet i praktična žena” za koju je dobila i nagradu Kiklop u debitantskoj kategoriji. “Pet priča i krafne” Zrinke Pavlić od one su vrste nepretencioznih i “malih” knjiga koje u konačnici predstavljaju pravo “veliko” osvježenje, kako za čitatelje, tako i za knjišku scenu u cjelini.

I stari i mladi

Autorica, čije su glavne komparativne prednosti jednostavnost (i suvislost) izričaja i lagana duhovitost kojom se pristupa itetako ozbiljnim temama koje korespondiraju s “duhom vremena”, provučenim kroz optiku jedne konkretne generacije, nije imala nakanu svojim pričama puno pametovati, ali je na kraju njena knjiga ispala baš nekako “pametna”.

Zrinkina knjižica s pričama donosi fragmente iz života generacije današnjih (plus-minus) četrdesetogodišnjaka, ljudi koji su dovoljno zreli da ispod nekih dionica svoga života već podvuku crtu, ali istovremeno i još uvijek dovoljno mladi da budu svjesni kako za sve još nije prekasno.

U pozadini njezinih priča čuje se bubnjanje prepoznatljive društvene i političke (hrvatske) pozadine, no nikada ne preglasno, ali opet dovoljno zvučno da bi se shvatilo kako svojevrsna rezignacija srednjih godina ima veze upravo s njom.

U priči “Krafne” - koja na pozadini pogreba i svih drugih vrsta generacijskih razlaza gradi znakovitu priču o vlastitom neodlasku iz Hrvatske i odluci da se ne pridruži trendu “odljeva mozgova” - naslovni motiv, mali, običan i banalan, ustoličuje se u simbol onih kojima je možda nedostajalo hrabrosti za korjenite promjene, ali ne i svijesti, pa i autoironije prema vlastitom činu.

Američki avanturist

U pričama Zrinke Pavlić naići ćete na tematiziranje fenomena poput TV sapunica, pogubnog utjecaja “demokratizacije” web novinarstva na pojedinčev privatni život, na voajersko-kafićku poziciju fragmentizacije i površnosti percepcije tuđih života, ali i na duboko proživljene osobne, vjerojatno i autobiografske priče. Takva je svakako “Ledina”, priča o odrastanju u gradiću kraj Zagreba, nadopunjena likom starog Vladeka, lokalnog pijanca i klošara, čija uloga od sporedne prelazi u gotovo glavnu i svakako vrlo impresivnu.

Na središnjem mjestu zbirke našla se i odlična priča “Zastrti srijedom” koja se odmiče od domaće zbilje i same pripovjedačice, no lik američkog avanturista koji je u svojoj 40-oj zašao u slijepu ulicu smirivanja za koje nije bio spreman, kao da u sebi sadrži sve ono o čemu je Pavlić zapravo željela pisati.

plus 5 pitanja

Krafna je moj masni, teški i neprofinjeni madlena kolačić

Nakon eseja i TV-kritika - prava pravcata proza. Kad je došlo do tog transfera?

Pa i nije bilo pravog transfera. Oduvijek sam pisala priče, ali s obzirom na to da se u nas ne može živjeti od proze, više sam se posvetila onim oblicima pisane riječi od kojih možeš plaćati račune. No nekog velikog transfera iz moje perspektive nije bilo.

Premda je to izvedeno nepretenciozno, zbirka zapravo bilježi velike teme generacije današnjih 30-40-godišnjaka. Pristajete li na to generacijsko čitanje?

Apsolutno! Zbirka je nastala iz “Krafni” - priče koja je čista generacijska anamneza ljudi rođenih u Hrvatskoj između 1970. i 1975., ali i sve su ostale priče isječci iz života tih ljudi. Likovi iz svih drugih priča potječu iz “Krafni”. Čak i onaj Amerikanac iz Garmisch Partenkirchena ili 16-godišnjakinja iz zadnje priče, koja se javlja iz budućnosti kakvu su stvorili “krafnaši”. Istina, jedino “Krafne” eksplicitno spominju generaciju, ali ako generacijski moment ne tutnji iz pozadine svih ostalih priča, nešto nisam napisala onako kako sam htjela.

Odgovara li vam voajerska pripovjedna pozicija koju ste “izveli” u priči “Oživjeti dan”?

Ponekad, premda je potpuno izmišljena jer nikada u životu nisam sjedila na terasi kafića i osluškivala mobitelski razgovor za susjednim stolom.

Koliko u pričama ima autobiografskog?

U većini ima autobiografskih kulisa, ali su inače potpuno izmišljene. “Alvaro mora pobijediti”, međutim, gotovo je potpuno autobiografska. U njoj je čovjek koji umire u ljubljanskoj bolnici doista moj otac, Alvaro je doista lik iz prave meksičke sapunice i ja sam ja. Mnoge su stvari dodane iz domene izmišljenog da bi priču učinile uvjerljivijom, ali je inače prilično autobiografska.

Zašto baš krafna, kao ključni motiv ključne priče zbirke?

No, pa po tome barem nisam osobito originalna. Krafna je madlena kolačić, samo što je, za razliku od Proustova keksa, masna, teška i ne osobito profinjena, baš kao i uspomene na bolesno vrijeme koje priziva.

Izdvajamo