Mani Gotovac ima novi roman. Izdavač, Profil, danas priprema predstavljanje u Zagrebu. “Ćutim te” je širokokutni portret pocijepane obitelji, u pozadini se nazire društvo u kojem su se ti likovi, takvi kakvima ih autorica čini, formirali, rasli, dobivali krila tamo gdje ih je trebalo sasjeći, a gubili bitke tamo gdje bi ih trebalo - podržati, osokoliti, zaštititi.
Opisuje društvo licemjernog “ćudoređa”. Korupcija i kriminal hodaju ruku pod ruku s “katoličanstvom”. Te prizore je, priča, crpila “s televizije. S brojnih okupljališta. S naših prigodničarskih rituala. Pa onda iz noćnih mora. Iz bajki. Iz zaplašenih dječjih lica koja se javljaju i na svim tim mjestima”.
U romanu se ponešto prepoznaje rukopis čovjeka od teatra, puno je slika, “vizualizacije”, koja prethodi ekstenzivnijoj deskripciji događanja, utkana u nju ponekad kao da je htjela i dominirati. “U ovih više od pola stoljeća teatar mi se usadio i u glavu i u tipkovnicu. Baš kao i pisanje. Nakon što sam davno, prije više od četiri godine, zamislila scenarij svog novog romana i njegove likove, pred očima su mi se počeli otvarati prizori u kojima se pokazuju moji likovi.
Kako zaštititi djecu
Gledam ih, razgovaramo, kritiziram ih, prepirem se, vrijeđaju me. Ne daju mi živa mira. Bude me po noći, jedu za mojim stolom, listaju knjige koje čitam, čitaju mi mailove i SMS-ove. Nema šanse da im uspijem pobjeći na neko dulje vrijeme. Ne, ni kada se tuširam. Dapače, voda im godi. Stalni susreti s njima nastavljaju se i dalje, i kada sjednem za tipkovnicu i pokušavam ih opisati. Točnije, upisati to što oni sada rade, govore, kako izgledaju. Dugo tražim riječ, baš tu rečenicu koja će biti najbliža tome što mi se, sad, ovdje, vrti pred očima. Znate što znači ta jedna točna riječ? Uh, ta riječ. Ukoliko je prava, sve krene nekako dobro, ukoliko je kriva, sve valja početi iz početka. To je piši - briši, ili ćuti - ne ćuti”, kaže autorica u razgovoru za Jutarnji.
Odakle poriv za pisanje ovog romana? U središtu je obitelj. Proširena. I brutalno pocijepana.
“Pojavio se iz dva potpuno kontroverzna razloga. Došao je, naravno, iz životnog iskustva koje se samo po sebi uvijek gura u papir. To je ta konkretna okolina, čiji sam dio, s kojom sam tijesno povezana i koja polako i neprimjetno oblikuje moje pisanje. Zatim se tu ubacuju knjige i teorije što ih čitam, prijatelji s kojima razgovaram. Javljaju se, naravno, i neki fakti. Na primjer, trenutno postoje brojne suvremene teorije u Europi po kojima obitelj, u klasičnom smislu toga pojma, danas više ne postoji. Ili se raspada. Unedogled. Nasuprot takvim raspravama, javljaju se domaće, konzervativne i licemjerne parole pod poznatim sloganom ‘U ime obitelji’. S druge pak strane, kada krenem u sam proces pisanja romana, ja time više ne upravljam, njegovi motivi i teme počinju ispisivati mene i ja im se više ne mogu ni oduprijeti ni oteti. Sve postaje samo mašta. To je ta kontroverza koju sam vam na početku spomenula.”
Progovara, među ostalim, o sustavu koji “upravlja” životom djece rastavljenih roditelja - socijalnim radnicima, sucima, psiholozima... Djeca rastavom gube dom ili, tvrde pak drugi, dobivaju dva doma, između kojih se sele, jedan tjedan kod mame, drugi kod tate, no nikad svoji na svome, kod “njihove” kuće. O djeci, kad pukne brak, deklarativno, brinu svi - roditelji, zakon, socijalni radnici. No roditelji se nastavljaju prepucavati, vode stare bitke oko propala braka, krhkim nevoljnicima, pokaže se ponekad, bitniji biva ego negoli dobrobit djeteta. Kako zaštititi djecu?
Poremećeni odnosi
“To je temeljno pitanje, koje je pokrenulo moj roman. Ovo ‘Ćutim te’ govore u knjizi brojni likovi jedno drugome. Ali govorim i ja u liku spisateljice, u prvom licu. I upućujem ga djeci, mladima. Jer naše se društvo neizmjerno i posve protuprirodno bavi moćnima, brine o važnosti njihove egzistencije. A mene zanimaju nemoćni, mene kao uvijek u teatru, u prozi i u životu, zanimaju prije svega mladi, njihova vrata i prozori i šume. U ovom romanu to ‘ćutim te’ pokušavam nekako reći djeci u odrastanju, čiji se roditelji rastavljaju. Ali i njihovoj majci. I ocu, ponekad. Pri rastavama, naime, pokreće se danas kod nas, kao i u cijelom svijetu, jedan golemi sustav, koji bih najradije nazvala imenom nekog monsuna, recimo, Irma. Nalet tog monsuna koji se pokreće u vrijeme rastave ne traje kratko kao u prirodi, o ne, on traje. Unedogled.”
Utihne načas, pa nastavi: “Poremećeni odnosi u obitelji ne rješavaju se, kao nekada, u četiri zida, među onima o kojima se radi. Recimo, kada sam pomagala ocu u odvjetničkoj kancelariji, ili puno kasnije, kada sam se i sama rastavljala, sve se zbivalo nekako u tišini, u samoći, između članova obitelji. Tužno, da, ali ne i javno. Danas se, naprotiv, tu uključuju brojni sudionici. Brojnissimi. Uključuje se velik broj djelatnika po službenoj dužnosti, oni zato primaju plaću. Zatim su tu poznate ili nepoznate društvene osobe, službenici raznoraznih institucija. Svi se oni uvlače, uskaču, uključuju u tu obiteljsku nesreću.
Svi s dobrom namjerom, svi ne bi li pomogli, ne bi li razriješili obiteljsku dramu. Znamo kako izgledaju putovi što su iskopani s dobrim namjerama, a vode ravno u pakao. Uskoro, naime, sav prljavi obiteljski veš izlazi na vidjelo. Nesreća se raspreda, mrlja od usta do usta, prepričava se, ispituje, svatko ima svoje mišljenje, stručno, nestručno, bilo kakvo. Sve što je bilo intimno postaje javno, postaje iskrivljeno. Svaki usputni sudionik ima svoj stav, svoje pravo da kaže, kao da je riječ o nekoj političkoj kampanji.
Samoubojstva mladih
A riječ je o onome što ni majka, ni otac, a najmanje dijete zapravo ne znaju ni izgovoriti. Svatko od njih jedno misli, drugo kaže, a treće bi moglo biti u pitanju. Dijete se boji, ne snalazi se u novoj situaciji, ne govori što osjeća, jer to i ne zna reći, govori što ga autoritativniji roditelj uvjeri da mora reći. Velikim očicama ta djeca gledaju u sve to oko sebe, u te za njih moćne ljude koji mudruju nad njihovim malim sudbinama", kaže autorica.
Filip, lik u romanu, dijete rastavljenih roditelja, proturječi Tolstoju, misli da su sve nesretne obitelji “nesretne uvijek na isti način. Ista jeza. Isto zlo”. Zar je sreća - uvijek drugačija?
“To je slučajna dosjetka. Ali ne čini mi se da ju je lako odbaciti. Dugo sam vjerovala Tolstoju. Onda je moj Filip bubnuo tu misao i pomislila sam kako možda ima pravo. Sreća za svakoga znači nešto drugo. I što je sreća te koliko traje? Koliko i Kairosov čuperak? Pa u tom trenutku svi smo doista sretni na isti način. Ali nesreća u pravilu nema taj čuperak sreće, taj osmijeh i ima uvijek onaj isti, prigušeno tužan pogled i one zgrčene usnice. O tome bi trebalo pisati novu knjigu.”
Makar je riječ o fikciji, na samom kraju knjige, kao dodatak stoji dokument - tablica s podacima o broju samoubojstava. Zašto? “Jer ima veze s jednom od tema romana. Dokument je alarmantan i kaže da je stopa samoubojstava adolescenata u Hrvatskoj na zaprepašćuje visokom prvom mjestu. Iznad svih zemalja na Mediteranu. Bit će valjda to pitanje za neke naše znanstvenike, za psihijatre, primjerice.”