Slavna kanadska spisateljica Margaret Atwood (r. 1939) napisala je romanesknu utopiju, reklo bi se: distopijsku fikciju, pod naslovom “Gazela i Kosac”. Njen Snježni čovjek živi u porušenom i popaljenom svijetu, a prate ga glasovi onih koje je volio i poznavao: njegove obitelji, pa zatim ljubavi Gazele i prijatelja Kosca.
Vrijeme radnje smjestila je u neodređenu budućnost, poslije propasti poznatog svijeta: Harvard je potopljen, kao i veliki američki gradovi. Živi se u modulima, zatvorenim kompleksima i u plebeji, ostacima negdašnjih gradova. Posljednja je najsličnija ovom, tako reći našem svijetu. Ono što je ostalo od ljudi i životinja to su, zapravo, genetski grifoni, križanci raznih vrsta, proizvodi genetskog inženjeringa.
Protagonist romana, Snježni čovjek, izvodi pred čitateljem narativnu simfonijsku pjesmu u pohvalu prijateljstvu i ljubavi, zahvaljujući sjećanju na promašeni i propali svijeta. Ono živo i opipljivo u njemu jest prošlost i njeni glasovi, utjelovljeni u bliskim osobama iz mladosti. Po njima se “posljednji čovjek” Snježni razlikuje od “brata”, koga je zamislila Mary Shelley 1826. u svom istoimenom romanu (The Last Man).
Za mladosti Snježnog svijet je još bio “napredan”, temeljio se na raznorodnim korporacijama i institutima, koji su funkcionirali kao zatvorene i odijeljene vojničke kolonije. Bio je to život i posao u paketu. Znanstveni instituti ili gradovi, kao Mladivota ili Farme organ d. o. o., podjednako su izmišljali nove lijekove i nove bolesti, kako bi opet izmišljali nove lijekove, prodajući još više tableta.
Već tada se krug bio zatvorio: pripadnici Poslobrane eliminirali su svakog sumnjičavog pojedinca, kao majku Snježnoga. Posljedica toga bila je propast dotadašnjeg svijeta. Preostala je pusta zemlja u kojoj Snježni sa svojim zapamćenjem i junacima, Gazelom i Koscem, gasi zadnji, pojedinačni stijenj nade.
Autoričina vjera u ljubav i prijateljstvo, u ljudske emocije i misao postaje divnom narativnom iluzijom, iako ogrnuta distopijskim plaštom. Ona razmatra dva ključna odnosa, dvojice prijatelja i dvoje zaljubljenika, iako su oni nestali skupa s bivšom stvarnosti. Usput, Kosac je bio tzv. znanstveni tip, a Snježni umjetnički, pa se zato bavio reklamama.
U sveopćoj rasprodaji i preprodaji zdravlja i zdravoga života (korporacija Zdravosan), besmrtnosti i sličnih proizvoda, spisateljica Atwood donosi oglase iz tog imaginarnog, budućeg svijeta koji po svemu nalikuju aktualnim TV-anonsama, nudeći publici savršenu probavu, potenciju, san, sve-savršeno itd. Takva ideacija i kreacija dovela je, jednostavno, do čiste propasti.
Od nekadašnje klonirane ovčice Dolly do ovoga romana protekle su čitave generacije klonova i križanaca, pa u budućnosti Margaret Atwood postoje svinjoni, tvorkuni, vukopsi i tome slični. (Trudom prevoditelja Marka Marasa.) Pritom, treba podsjetiti da jednom genijalnom piscu, kakav je bio Franz Kafka, nije trebalo otkriće genoma kako bi prokazao ljudsku težnju prema križancima; vidi se to u njegovoj pripovijetci “Mačkica ili janje”.
Kritika univerzalnih kapitalističkih dosega, projiciranih iz “današnjih uvjeta proizvodnje”, odčitava se između redaka “Gazele i Kosca”. I putešestvije Snježnog od Rajskog vrta do Mladivota, u kome je nekoć radio Kosac, razotkriva ruševine naraštaja video-igrica, porno-filmova, simulacija itd. Izgubila se razlika između istine i laži, ne zna se jesu li ljudi u vijestima pikselizirane praznine ili, doista, osobe s biografijama. I to je, za pravo, suvišno znati.
U sažetku, Margaret Atwood napisala je na tragu Jevgenija Zamjatina zabavan i zastrašujući roman o međuljudskim odnosima. A manje joj je važan faktički okvir - zašto je svijet propao?, kada se radnja događa? i tome slično. Njena je poruka “banalna”: bez čovjeka nema ljudskih odnosa. I to je krik u pomoć, koji bi čitači CIA-e morali registrirati. Oni iz filma “Tri Kondorova dana“ s Redfordom, u kome agenti čitaju suvremenu prozu kako bi došli do novih ideja. Jer, sadržaji pothranjuju sadržaje, što i jest okosnica “Gazele i Kosca”.