ZAGREB - Marini Bagarić, povjesničarki umjetnosti i kustosici Muzeja za umjetnost i obrt, ne prestaje zvoniti telefon, a kolege joj u ured nose bombonijere: čestitaju joj na Nagradi Jutarnjeg lista za najbolju publicistiku koju je osvojila s knjigom “Arhitekt Ignjat Fischer” (Meandarmedia i Muzej za umjetnost i obrt). Za knjigu je dobila i arhitektonsku nagradu “Neven Šegvić“.
Tridesetdevetogodišnja autorica je iz Sarajeva, a studij povijesti umjetnosti i ruskog jezika i književnosti završila je u Zagrebu.
Sve iz početka
Na knjizi, koja je ujedno i njezin doktorat, radila je pet godina, a rezultat je da je, umjesto dotadašnjih 40 građevina koje su se pripisivale arhitektu Fischeru, dokazala autorstvo čak 102 građevine. Sljedeće što sprema izložba je o suvremenom arhitektu Radovanu Tajderu.
Ignjata Fischera su u pravilu karakterizirali kao arhitekta historicista. Vi se niste ravnali tom predrasudom?
- Kad sam se počela baviti Fischerom, odbacila sam sve predrasude i nisam obraćala pažnju na tuđa mišljenja. Kada se krene istraživati određena tema, uvijek je dobro početi kao da se nitko prije vas nije s time bavio. Treba se vratiti izvorima, sam sve istražiti, provjeriti tisuću puta i onda pokušati postaviti stvari na mjesto.
Kako to da je povijest Fischera zaboravila? Izgradio je mnoge važne građevine, među njima i prvo kino Apollo, prvu robnu kuću Nama, prvu secesijsku kuću Rado, prvu modernu polikliniku (Sanatorij), Gradsku kavanu...
- Nisu ga sasvim zaboravili. Kada je u MUO 1977. godine bila legendarna, prva izložba Secesija u Hrvatskoj, tada je Fischer označen kao inicijalno ime zagrebačke secesije, a kuća Rado je predstavljena kao protomoderna, protosecesijska kuća, baš kao i Sanatorij. Visoko su ga vrednovali povjesničari arhitekture Aleksandar Laslo i Tomislav Premerl. No, njegov opus nikada u cijelosti nije valoriziran, tek kada su okupljena sva njegova 102 projekata na jednom mjestu, vidjelo se tko je Fischer zapravo.
Fantastični interijeri
Koji je prvi projekt koji vas je privukao Fischeru?
- Sanatorij u Klaićevoj ulici (danas Dječja bolnica, op. a) prepoznala sam kao posebnu zgradu. Posebnu po tlocrtu koji je apsolutni novum u zagrebačkoj arhitekturi tog vremena. Kad sam krenula dalje istraživati, pokazalo se da su operacijske dvorane originalno riješene i predstavljaju bitan doprinos arhitekturi zdravstva. Poslije ih je ponavljao na projektima bolnica kao svoj trademark. I, naravno, fantastično uređenje interijera Sanatorija slično i usporedivo s Purkersdorfom koji su uredili Hoffmann i Wiener Werkstätte.
I interijer Name, pretpostavljam?
- To je interijer koji je vrlo vrijedan bez obzira na to što je kasnije drastično izmijenjen. Raskošno stubište koje je Nama imala kasnijim je adaptacijama srušeno i ubačene su pokretne stepenice. Međutim, ostali su tragovi Fischerovog dizajna interijera. Protodecoovski oblici mogu se naći u velikim pilastrima. S druge strane je i hrvatsku narodnu umjetnost inkomporirao u interijer, pa tako na ogradama galerija nailazimo na motive čipaka. Na vitraju, jedinom koji je ostao (bilo ih je više), uzeo je motiv s posavske marame. Zanimljivo mi je bilo kad sam otkrila da je njegova supruga imala veliku kolekciju hrvatskih narodnih veziva i čipaka, a izlagala ih je na Zagrebačkom zboru, skupa s drugim uglednim zagrebačkim gospođama. Fischer se i godinama družio s Maksimilijanom Vankom, on mu je bio i prijatelj i portretirao ga je.
Što ga je okruživalo
Mnogo ste pažnje prilikom istraživanja posvetili i kontekstu i ljudima kojima je Fischer bio okružen?
- Da, mislim da je to jako bitno jer pisati samo o kući i brojati ulaze, prozorske osi i stubišta, nije pretjerano zanimljivo. Kuća je, naravno, proizvod određenih okolnosti. Mora se znati s kim se arhitekt družio, kako je došao do određenog investitora, odnosno kako je investitor došao do njega. Mora se znati mikro i makrokontekst, kako fizički uvjeti tako i okolnosti koje su prethodile projektu.
Koliko je on bio izvrstani arhitekt, a koliko je na njegovu karijeru utjecalo to što je bio član slobodnih zidara i član zagrebačke Gradske skupštine...
- Fischer je bio vrlo vješt projektant, što je pokazao već svojim prvim radovima 1897. i 1898. i taj ga je početni uspjeh plasirao dalje. Vidi se iz različitih dokumenata da je poštivao rokove, vodio računa o interesu investitora, imao je nevjerojatnu socijalnu inteligenciju i socijalne kontakte i sve te osobine zajedno definirale su ga kao uspješnoga arhitekta.
Praktični duh
U knjizi ima mnogo novih atribucija?
- Kad sam počinjala istraživanje, bilo je poznato četrdesetak Fischerovih zgrada, a moj katalog ima sto i dvije. Vrijedne su ne samo za zagrebačku, već i za hrvatsku povijest arhitekture, zgrade u Hrvatskom primorju - Kotarska oblast na Sušaku, hoteli u Novom Vinodolskom i u Bakru. Također, i bolnica na Šalati: veliki kompleks gdje su trebale biti i klinike Medicinskog fakulteta. Možemo žaliti što nije tada izveden u cijelosti ovaj projekt jer bismo imali klinički centar vrlo sličan onome kakav danas ima Graz.
Tu je i zgrada Sabora?
- To je kolektivno djelo, što se već znalo. Novost su Fischerov i Kovačićev natječajni projekt koje sam našla i uz pomoć kojih sam uspjela otkriti koji je bio Fischerov udio u izgradnji ove važne zgrade. Bio je uključen u realizaciju, no više kao nadzornik iz sjene. U to je vrijeme više angažiran oko Šalate. Najviše je pridonio oblikovanju glavnoga ulaza u Sabor.
Kako bi izgledao Donji grad bez Fischera?
- Bitno drukčije. Fischer je autor zagrebačkih “arhitektonskih iznenađenja”, on je gradio zgrade u nemogućim uvjetima. Tu ću istaknuti prostorno maštovitu zgradu kina Apollo u malom, uskom dvorištu Ilice 31 (danas Kerempuh), potom Namu izgrađenu u ljusci staroga hotela. Oblikovao je i cijeli istočni i jugoistočni dio Jelačićeva trga: projektirao je zgradu Gradske štedionice, realizirao Behrensovu ideju preoblikovanja kuće Elsa Fluid na uglu s Jurišićevom, a na uglu s Praškom je izgradio današnju zgradu Croatia osiguranja.
Je li ga njegovo vrijeme znalo ispravno prepoznati, ili je bio potreban vremenski odmak?
- Tu se vide dva osnovna raspoloženja. Investitori su ga znali prepoznati, ozbiljne banke i poslovni ljudi također, pa je poslije Prvog svjetskog rata vodio najzaposleniji atelje u gradu. No, miljenik povjesničara umjetnosti, tadašnje likovne kritike, nije bio. On je bio praktični duh, a ne arhitekt umjetnik kakav je bio Viktor Kovačić. Fischer je bio arhitekt usmjeren na projektiranje i gradnju.