'IGRAČ'

MARINA ŠUR PUHLOVSKI O SVOM NOVOM ROMANU Kako se obiteljske ogrebotine zrcale na potomcima

Neja Markičević / HANZA MEDIA

 

Ekstenzivna priča, roman o obitelji koji govori o vremenima bivšim i današnjim, (be)skrupuloznostima, licemjerju, socijalnoj kontroli, portretira majku, očuha, traži njihove crte u ranijim generacijama i slika kako se sve te obiteljske ogrebotine zrcale na potomcima, to je, u naznakama, novi roman Marine Šur Puhlovski, "Igrač", koji je ovih dana izdao VBZ.

Autorica govori kako ga je gradila, kako je "Igrač" rastao o njoj: "O romanu sam počela razmišljati nakon je moj muž odustao od pisanja svojeg autobiografskog romana jer nije valjao. To je bila građa za roman, a ne literatura. Kako ne pišem na osnovi dokumenata, nego iz glave, dugo mi je trebalo da napisano usvojim i da sve te događaje u sebi posložim. A onda sam potražila glas, stil, jezik kojim ću ga napisati, tražila sam vrata u taj svijet".

Počeci rukopisa nastali su 2011., dovršen je, provjeri na čas u kompjutoru, pa kaže, 2014. godine. "Teškoća je bila u tome što sam roman vodila kroz tri glasa, Maksa, njegove majke i pripovjedačice, Maksove supruge. Ali nisam ih konfrontirala kao zasebne cjeline, kako se to obično radi, nego sam ih ispreplela, oni se svi stalno javljaju i međusobno komentiraju, a vrijeme događanja nije linearno, nego je sve to jedno vrijeme, ono u glavi pripovjedačice."

Radnja tri četvrtine romana zbiva se u samo 15 minuta, skučeno vrijeme unutar kojeg se odvijaju događaji unatrag stotinjak godina, sve do danas. Tek manji dio radnje odvija se u realitetu, linearno. "Mislim da je to isprepleteno troglasje, to kretanje prostorom i vremenom kako ovi žive u sjećanju, mogućnost da se svijet tako izgradi, najveća novina ovog romana, u smislu doprinosa književnosti", ocjenjuje Šur Puhlovski.

Koliko je vlastiti život dobar poligon inspiraciji za stvaranje literature? "Za mene je vlastiti život jedina inspiracija. Iz njega dolazi poriv za pisanje, a i ono o čemu pišem. Vlastiti život znači svijet osobe, ne samo materijalni, nego i duhovni, znači događaje, doživljaje i spoznaje. Jako je važno da u romanu budu obuhvaćena sva tri aspekta ljudskog svijeta, da etički i moralni problemi ne izguraju metafizičke. Čitanje jest zabava, ali ujedno je i suočavanje s vlastitim životom i njegovim smislom. To je metafizički aspekt… Ako se pisac s time ne suoči - kako će se suočiti čitatelj? Ako tog aspekta nema, dobivamo knjige tračeva, koje nas samo zabavljaju, samo su potrošna roba."

Maks, jedan od protagonista, "izluđen je od želje za kockanjem". Može li se ta pošast, ta želja pobijediti? Može li se izliječiti opsesivni kockar?

"Bojim se da ne može. 'Jednom kockar - uvijek kockar', čula sam na sastancima Anonimnih kockara koje vode psihijatri. Dostojevskog je od kockanja spasilo pisanje. Jedina pomoć većini kockara je - da nema novca za kockanje. A pomogla bi i država da ukine kockarnice, ili da ih bar izdvoji iz gradova. Kod nas su kockarnice gotovo na svakom uglu."

Kocka je, jasno, tek kompenzacija, loša i skupa, za veliku prazninu u životu. "Kod Maksa je kockanje kompenziralo nedostatak ljubavi i podrške u obitelji te fizičko i duhovno maltretiranje. A tu je i želja za lakom zaradom. U metafizičkom aspektu čovjek se kockanjem nadmeće s pitanjem sreće i nesreće, sa sudbinom, koja nas sve muči. U kockanju je nadmetanje konkretno, a rezultat je veliko uzbuđenje, tvrde da je ovo veće čak i od seksualnog. Zato kockanje postaje ovisnost. Otkriveno je da je čovjek kockao još u špilji! Toliko je ta ovisnost stara i neuništiva. Ali, jasno, svaka ovisnost čovjeka razara, ne ispunjava ga", kaže Šur Puhlovski.

Koliko nas oblikuju obiteljske neuroze, ono što se u obliku "tikova" prenosi s koljena na koljeno? "Obitelj nas itekako oblikuje, osobito majka i otac. Na nas prenose svoje traume, koje su njihovi roditelji prenijeli na njih, i tako dalje... Maksa su oblikovala njegova poznata obitelj (majka i očuh), ali i nepoznata mu (pravi otac i njegova obitelj). U roman sam uključila obje te obitelji reflektirane u glavnom junaku. On je djelomice preslika svojeg očuha, a djelomice preslika oca - kojeg se ni ne sjeća, ali i otpor prema oba ta lika - u rezultatu nesretan čovjek, koji si ne može pomoći.

Bert Hellinger je, proučavajući obiteljska stabla, otkrio da čovjek može trpjeti posljedice toga što mu se neki predak objesio prije 200 godina! Zato je smislio tzv. obiteljske konstelacije, liječenje putem obnavljanja tih događaja u drugima. I to funkcionira! Moj roman se djelomice bavi istim problemom, na način da ga barem osvješćuje. A svako osvješćenje je i terapeutsko, svako osvješćenje pomaže."

Bernarda, Maksova majka, hvali se snahi kako je vidjela svijeta, kaže da se "naživjela". "Mogla se naputovati, ali ne i naživjeti, tko se može naživjeti, pitala sam se", zaključuje lucidno pripovjedačica. I, doista - tko se može naživjeti? Može li se uopće naživjeti? "Kako bi se mogli naživjeti, kad je dosta? Tko može reći - ispunio sam svoj život, i sad sam miran, mogu umrijeti. Uvijek je premalo, život je uvijek nedovršen. Indijci su taj problem riješili zaključkom da ništa ne nestaje, nego se sve ponovno rađa u drugom obliku, u idućem životu. Neki tvrde da tih života ima 800 tisuća - to sam napisala i u romanu. Tek u tom aspektu život se dovršava, nakon što ste prošli sva ta iskustva. Utoliko ste odgovorni prema svom idućem životu, što propustite u ovom, dočekat će vas u sjedećem. Taj 'propust' je ono što zovemo grijeh jer korijen hebrejske riječi grijeh znači - propust. Meni je to divno jer govori da život ima svrhu i da moramo paziti na budućnost - jer tamo ćemo opet susresti same sebe…"

Kad život dođe svršetku, a čovjek pogleda sve licemjerne uzuse, manevre i kompromise po kojima ga je vodio - što na koncu ostaje?

"Ostaje on sam. U Tolstojevoj 'Smrt Ivana Iljića' junak umire krajnje obesmišljen spoznajom da je živio samo po horizontali Isusova križa, u materijalnom svijetu, od točke A do točke B, itd., a da je propustio vertikalu križa - duhovni aspekt, potragu za istinom i ljubavlju. Isus nam je križom sve točno predočio. U horizontali, bez vertikale - život se prokocka. Ivan Iljić isto spozna pred smrt i obuzima ga radost. Jer ide u novu pretvorbu gdje će biti i vertikale, rekla bih. I Maks je prokockao ne samo novac, nego i svoj život, svoje mogućnosti. To je njegov grijeh."

"Igrač" je poprilično mračan, međutim, i humoran, na puno mjesta čovjek se naprosto mora nasmijati. "Drago mi je da ste to primijetili, nastojala sam ne ironizirati, nego pustiti životu da sam pokaže svoju humornu stranu. Jer život, ma koliko bio ozbiljan, to istodobno i nije, ništa nije čisto i jednoznačno. Humor je utjeha života jer u njemu više niste za ovaj zakovani, humor je - pukotina prema vječnosti, gdje sve dobiva drugo lice...", kaže Marina Šur Puhlovski.

Što njezinoj duši čini pisanje? "Što pisanje čini mojoj duši? Oporavlja je... i izgrađuje. Ja sam se rano razišla sa životom, i kroz pisanje sam mu se vratila... Proširila sam vidike, uspostavila samu sebe po vertikali, zemlja - nebo... a ne od kuće do supermarketa i natrag. A to i je svrha mog pisanja, ovog romana, i svih mojih drugih knjiga - da i druge usmjeri na taj put, da ga pretpostavi horizontali. Da otkrije put istine i ljubavi još za života, a ne tek u trenutku smrti."

 

Izdvajamo