Četiristota je obljetnica Shakespeareove smrti, a adresa za razgovor o Bardu u Hrvatskoj, bez jednakoznačne alternative, Mate je Maras. Preveo je čitav mu opus, 30 godina na njemu radio. Upitan za Shakespearea, u mjesecu kad je kulminacija proslava što se oko datuma rođenja i smrti velikog dramatičara provode u cijelom svijetu, Maras prvo, smijući se, konstatira: “Mi smo prijatelji, veliki, on meni stalno stvara probleme. Trebalo je sve to pronaći u hrvatskom jeziku... A zapravo”, dometne ozbiljan, “nikada nisam imao problema naći riječi za ono što Shakespeare govori.” Baš kao što nije imao problema prevodeći Dantea, Petrarcu, Rabelaisa, Prousta, Doris Lessing...
“Ni jedan dobar prevoditelj ne bi trebao imati problema prevodeći velikane svjetske književnosti na hrvatski. Osim ako nisu u pitanju tehnički izrazi ili nešto usko vezano uz određeno društvo.” Ilustrira to pričom o radu na prijevodu drame “Troilo i Kresida”. “Taj Troilo je mlad dečko, a Kresida, njegova djevojka, ga je iznevjerila. U svojoj srditosti govori kako je njezina ljubav bila zapravo: mrvice, ulomci, komadići, krhotine... Shakespeare tu navodi dvanaest različitih engleskih riječi. U hrvatskom sam našao svih dvanaest, različitih, a imao sam u ih u pričuvi još pet, šest. Shakespeareov jezik nije opterećen tehnološkim izrazima, njegov se jezik tiče osnovnih stvari, onoga od čega živimo, s kim živimo, naših unutarnjih osjećaja, koji su, kroz stoljeća, uvijek - isti. Makar tome katkada dajemo nove, učene nazive iz psihologije, filozofije, biheviorizma, pa nam emocije izgledaju komplicirano, uvijek su zapravo iste, jer to su ljudski osjećaji i odnosi, a oni se obilježavaju lijepim, jednostavnim, razumljivim riječima. Treba samo listati rječnike i zaviriti. Zapravo, najbolje je sve to već znati prije no što se dohvatite prevođenja. Kako se to dobiva? Prvo, to je veliki dar Božji. Jer, ljudi pročitaju neke klasične hrvatske pisce, a ne zapamte niti jednu novu im riječ što su je ondje susreli. Ja sam, eto, imao sreću da sam sve te riječi pamtio.”
Profesor matematike
Kombinacija rijetka talenta, silne posvećenosti, velike energije i neobičnih životnih okolnosti dovela je do toga da je Maras, profesor matematike i fizike, rodom iz Studenaca pored Imotskog, preveo 38 Shakespearovih drama, dvije poeme, 154 soneta. U mladosti je radio na naftnim poljima po Kanadi, trgovačkim brodovima plovio Crnim morem, srednjoškolce poučavao matematici i fizici, potom bio urednik u nakladničkim kućama, predsjednik Društva prevodilaca i glavni urednik Trećeg programa Hrvatskog radija, hrvatski ataše za kulturu u Parizu i Washingtonu. Za prijevod Shakespeareovih djela dobio je nagradu Iso Velikanović, za prijevod Françoisa Rabelaisa nagradu Francuske akademije te nagradu Josip Tabak za životno djelo.
Iz Shakespeareovog opusa izdvaja krvavog “Macbetha”. “’Macbeth’ je gotovo dvaput kraći od ‘Hamleta’ koji ima 3600 stihova. No, u njemu je toliko toga sažetog, zgnječenog na jednom mjestu, to su istiješteni otrovi, nema slasti gotovo ništa, cijelo vrijeme samo ta životinja u čovjeku. Svi smo mi zvijeri, svako od nas želi nekoga ubiti.”
Čitajući Shakespearea, studirajući ga, prevodeći, naučio je “da se u životu uvijek događa konflikt. Voda se zamuti, na dotada mirnoj površini krenu se događati stvari, budu tu virovi, veliki valovi, mi u tome plivamo, gušimo se, netko nastrada, ali nakon toga se sve smiri. Do reda se uvijek stiže žrtvama. U tom je i kazališna katarza. Nakon potoka krvi na pozornici nastaje tišina, dolazi do smirenja, a publika se osjeća pročišćenom.”
Pitanje pripadnosti
Je li konflikt imanentan ljudskoj prirodi, neizbježan? “Sve što mi imamo žele i drugi, a sve što nemamo želimo uzeti od drugih. I sve ono što mi nismo, a htjeli bismo biti, nastojimo postati. “
U zemlji gdje se i suvremena literatura malo konzumira, kako ljude zainteresirati za Shakespearea, približiti ga školarcima, učiniti da im njegovo ime nije sinonim za obligatornu dosadu nametnutu lektorom? “To je pitanje kulturnog identiteta konzumenata visoke kulture. Hrvatska u tom pogledu ima nacionalni defekt, jer mi ne poznajemo ni svoje, one koji su bitni za naš identitet. Kod nas se u osnovnoj školi ne uče napamet Ivan Mažuranić, Petar Preradović, Kranjčević, Ujević, Krleža i mnogi drugi koji bi morali biti dio nas, a to mogu postati ako ih učimo napamet od 10. do 15. godine. Jer, poznavajući njih možemo lakše komunicirati, osjećati da pripadamo istom narodu. Mi smo od modernih trendova i globalizacije prihvatili samo najgore. Imamo želju biti građanima svijeta, a mislimo da se to postaje na način da ne njegujemo nacionalni identitet. Ne možeš biti građanin svijeta ako nisi nacionalan. Negdje moraš pripadati, a onda ti to da si građanin svijeta dolazi kao nadgradnja, kao proširenje osobe. No, ne možeš proširiti osobu u kojoj nema ničega. S čime ćeš onda u taj globalni svijet? Što ćeš ponuditi tome svijetu?”
Shakespeare za puk
Nijemci su, pak, daje primjer Maras, prigrlili Shakespearea kao svoga. Za razliku od Hrvata koji su se dugo mučili s neadekvatnim prijevodima. “Nijemci su ga preveli prije 200 godina i Shakespeare je ovladao njihovim duhom, uveli su ga u škole, učili napamet, izvodili, u njemu su zapravo našli objedinitelja njemačkog duha. U to su doba postojala mala vojvodstva, nije bilo kohezije, nije bilo njemačke nacije, koju su napravili preko Shakespearea. I zato oni kažu ‘Ne William Shakespeare, Wilhelm Shakespeare!’”
Je li Shakespeare samo za akademski svijet? “Ne mogu ga svi razumjeti. Shakespeare u ‘Hamletu’, upućujući glumce kako glumiti, kaže: nemojte se osvrtati na publiku, uvijek u publici postoje dva čovjeka koji vrijede više nego svi drugi zajedno. Oni će vas razumjeti, njima govorite.”
Znači li to da je Shakespeare (pre)daleko manje učenima? “Ma ne! Jer da je tako, nitko ga ne bi izvodio. Onda bi bio filozof. Postoji i onaj drugi Shakespeare, za puk, kojeg svi razumiju i čemu se svi smiju. On je počeo s dramama koje prikazuju engleske kraljeve i povijest, a povijest je puna krvi, ljudi vole krv, ubijanje, trovanje, preljube, bitke, kukavičluk, junaštvo, s time se Shakespeare afirmirao. A za onu dvojicu, trojicu su arije. Unutar svakog Shakespeareova velikoga djela postoje dijelovi gdje puk može malo odmoriti, jer se ‘ništa ne događa’, nego ‘sad on nešto pjeva’, a taj pjev je najljepši dio Shakespearea...”