Jučer se navršilo 45 godina otkako je umro veliki Mato Lovrak (8. III. 1899. Veliki Grđevac - 13. III. 1974. Zagreb). Da li bismo se sjetili toga pisca i 120. godišnjice njegova rođenja da njegova unuka, Jagoda Hodak, nije poklonila Lovrakove rukopise Hrvatskom školskom muzeju.
Prošli put pisao sam o Mati Lovraku povodom izlaska njegove posthumne knjige memoarskog karaktera “Uzvišeno zvanje” (2011). Ovo remek-djelo autobiografske književnosti pridružilo se na imaginarnoj polici djelima Miroslava Krleže i Josipa Horvata, djelima koja govore o prošlim danima čuvajući ih od nužne općosti historijskih čitanki.
Progovorio je Mato Lovrak, u tom svom “Zvanju”, a misleći na učiteljsko, o hrvatskoj provinciji bez bahatosti Agrama. O djeci koja su po selima oko Bjelovara učila sricati slova da bi se vratila poljskim radovima i štali. Ono dostojanstvo koje je podario đacima iz “Družbe Pere Kvržice”, “Vlaka u snijegu” i drugih knjiga - a to su ujedno rukopisi koje je Jagoda Hodak, supruga TV-režisera Marijana darovala Muzeju - pisac je sačuvao u dokumentarnim zapisima o brigama odraslog pojedinca u istim tim i sličnim sredinama.
Brižno je Lovrak pazio ne samo na dostojanstvo seoskoga učitelja, već i na status učenikovih roditelja. Pritom, nije se libio skandala, čak pedofilskih, koji su se događali po selima. Možda je baš njegova građanska smjelost otjerala “osjetljive” čitatelje.
Ne znam kako se danas Lovrakovi junaci takmiče s aktualnim junacima knjiga za djecu koji, pretpostavljam, više vole joy-stick, igrice i internet od šuma mlinskog kola. Uostalom, gdje da ga nađu. Ne znam ni kako domaći pisci za djecu “konkuriraju” J. K. Rowling, ali znam da je Pero Kvržica samostojeći junak, baš kao i Harry Potter.
Drugo je pitanje kako ti blistavi Lovrakovi heroji sela mogu živjeti u zemlji koja je svoja sela htjela pretvoriti u tvornice hrane, tipa sam čovjek cijeli orkestar, pa je seljake urbanizirala, da bi ih nedugo zatim uputila u časnu zemlju krumpira, u Irsku. Ono što je Ircima “Angelin prah”, genijalna autobiografska priča Franka McCourta o gladnom selu i neimaštini, to je Hrvatima moglo biti “Uzvišeno zvanje”. U njemu je Lovrak pisao o stanovnicima kraljevine, prepoznajući tugu i jad ljudskog srca.
A to što se ova Lovrakova knjiga, uopće pojavila treba zahvaliti istoj osobi, Jagodi Hodak. Prepisala je “Zvanje” i donijela ga na svjetlo dana. A kada sam je, tim povodom susreo prepisivala je “nastavak”, odnosno Lovrakov autobiografski rukopis u kome bilježi svoja gradska iskustva. Ne znam što se desilo s tim rukopisom, samo želim da se pojavi i pridruži ostalim “odraslim” djelima ovoga pisca.
Obično se piše da je “Uzvišeno zvanje” četvrta knjiga autobiografskog ciklusa (Slamnati krovovi, 1963; Gimnazijalac, 1969; Preparandist, 1973). Ona koju očekujem zaokružit će Lovrakovo “petoknjižje”. Vjerujem da će se, tada potvrditi veličina i “odraslost” velikog pisca, kome sredina, za sada ne dopušta izaći iz rezervata časnih pisaca za djecu. I to klasika među njima.
Pomalo mi je čudno otići u Školski muzej gledati rukopise pisca Lovraka, u istu zgradu u kojoj sam posjetio samog pisca daleke 1969., povodom 70. rođendana. A to je zabilježeno u Našem poletu, listu učenika osnovne škole “August Šenoa”, na Selskoj cesti 95. “Do svog odlaska u mirovinu (Lovrak je) mnogo godina radio na našoj školi”, zapisao je učenik VII. a Damir Bajs. “Lovrak nas je ljubezno dočekao i poveo u svoju radnu sobu. To je vrlo ukusno uređena soba, puna ukrasnog bilja”. Napominje da je poslije “našeg pozdravnog govora”, a “mi” smo “Kulturno-umjetničko društvo naše škole”, “drug Lovrak spremno odgovarao na naša mnogobrojna pitanja”.
Lovrak je najviše lica i događaja uzeo iz dana svog učiteljevanja. I vrapci pjevaju da se ideja za “Vlak u snijegu” “rodila u njemu” nakon higijenske izložbe u Velikim Zdencima. Ljubana je “također uzeo iz stvarnosti”. Najradije je pisao noću, kao mlad učitelj; poslije se prilagodio radnom vremenu. Jednog dopodneva napisao je cijelo poglavlje “Neprijatelja broj 1”. Bio je zadovoljan idući od stana u Kustošiji do “naše” škole na Selskoj, pa je “svoje djelo pročitao đacima”. “Na toj sam školi napisao, pred odlazak u penziju, ‘Devetoricu hrabrih’”, izjavio nam je pisac.
Njegova lektirna i popularna djela nekako su “provjerena”, ali njegov autobiografski ciklus još je nepročitan, čini mi se. “Uzvišeno zvanje” jaka je karta koja nije akceptirana. Uostalom, čeka i nudi se čitateljima. Izdavač je napisao da je riječ ne samo “o gotovo dokumentarističkoj prozi”, “radi se i o intimnoj i dirljivoj ispovijedi čovjeka koji je svoj život posvetio drugima u najboljem smislu te riječi”. Pretpostavljam da će postati ne samo “nezaobilaznim mjestom u proučavanju povijesti hrvatskoga školstva”, već i “prizemne” povijesti Hrvatske između dva velika rata.
Pisce je lijepo voljeti s povodima, no samo ih čitanje probudi. Mato Lovrak ga svakako zaslužuje, kako opusom za djecu, tako i onim za odrasle. Istina, malo tko ljubi Krležine ili Horvatove istine o zajedničkoj prošlosti, ali bez njih ne postoje ni naše ljupke laži, bile domoljubne ili ne. I “odrasli” je Lovrak naišao na istu branu. I on je može prijeći.
Družba Pere Kvržice kao predstava 60-ih
Filmske adaptacije Lovrakovih romana, a posljednja je bila “Anka Brazilijanka”, pridonijele su popularnosti njegovog književnog djela. Sredinom 60-ih u Pionirskom kazalištu Trešnjevka, danas Trešnja, bila je postavljena “Družba Pere Kvržice”. Bila je to popularna predstava koju je režirao Vladimir Tom Bošnjak, a glumili su učenici zagrebačkih osnovnih škola. Putovali su zagrebačkom okolicom, došli i do Beograda. Na jednoj izvedbi pojavio se glavom Mato Lovrak. I to je nama, djeci bio doživljaj za pamćenje.