Napustio nas je Oto Reisinger, legendarni karikaturist i sjajan crtač. Otu Reisingeru nismo se samo smijali, uživali u njegovoj duhovitosti. Od njega smo učili što nam se događa, jer ono što bi u novinskom tekstu bilo napisano dosadno, u njegovom Peri, kojega je desetljećima objavljivao u Vjesniku, bilo je kratko, britko i jasno.
Intervjuirala sam ga u povodu Nagrade za životno djelo ULUPUH-a koju je dobio u prosincu 2013. I neobična mi je bila čast što sam mogla ući u taj stan
u kojem se pred vama otvara ne cijelo stoljeće, nego barem dva: na zidovima njegovi crteži i karikature; umjetničke slike autora različitih generacija; fotografije predaka njegove supruge koje sežu u 19. stoljeće; antikni namještaj, također iz roditeljskog stana njegove supruge, ali i tapete koje su njih dvoje, partizan Oto Reisinger i supruga Pavica iz stare zagrebačke obitelji, prije 60 godina sami nalijepili, pa slika čamca koju je naslikao njihov sin, u hiperrealističkoj maniri…
Neotrovni humor
Prvu karikaturu objavio je 1942., kao član kluba Concordia, “ali to su bile šale, nije bilo političke karikature”; a kasnije je postao slavan po neotrovnom, svakodnevnom, dobrosusjedskom, kućnom, kulinarsko-vinskom humoru, ali kad je trebalo i političkoj satiri njegova Pere (i supruge mu Klare), najpopularnijeg junaka karikature u Hrvata za vrijeme Jugoslavije. Pitala sam ga je li mu žao što tad, 2013., nigdje ne objavljuje, na što je odgovorio da “nema interesa”. Vidjelo se da bi rado svog Peru uskrsnuo, ali, “oni misle da je to uzaludan trošak, premda bih ja crtao i zabadava. Mislim da je to štednja na krivom mjestu. Nekad je karikatura bila neminovna, ako bih bio bolestan pa sa ne bi pojavila, odmah je bilo - gdje je Reisinger?”
Političkih problema ili cenzure nije imao. “Čovjek sam koji zna što može, što ne može. A ponekad sam načinio nešto što drugima ne bi progledali kroz prste.” Jednom je u Vjesniku u srijedu nacrtao, mislim boga Marsa, kod brijača, na slici iznad njegove glave je Staljinova slika, a brijač pita - “Hoćemo brijat brkove, ili ćemo ih ostavit?” Aluzija na državnu čvrstu ruku njemu je prošla, drugima i ne bi.
Iz Vjesnika u penziju
U bivšoj cijeloj Jugoslaviji radio je za sve novine, sve do Makedonije, a cijeli niz godina bio je stalni suradnik švicarskih novina Zürcher Zeitung i stalni suradnik raznih u njemačkih edicija. Povremeno je radio u Engleskoj.
Zadnje što je radio bilo je u Vjesniku, gdje je bio stalno namješten.
“A sad me dočekala fina mala penzija...” nasmijao se.
Oto Reisinger bio je godinu dana u partizanima, od ljeta 1944. do kraja.
“Nisam doduše bio u nekoj velikoj bitci, bio samu u Zagorskoj brigadi 10. zagrebačkog korpusa. Ali sam u brigadi jako puno hodao, u noći, puškaranja, pa do Podravine, i Zagorja, partizani nisu imali vozila.”
Na godišnjicu zagrebačkog korpusa, 1946., bila je velika proslava, pa je on kao đak recitirao, a obukli su ga u frišku englesku uniformu. Nije ju htio više vratit, jer je prije toga imao uniformu “svu podrapanu i zakrpanu. Tako da sam englesku tko zna do kad nosio, jer nisam imao civilnog odijela. Dobio sam štof, ali je bio ukraden, pa ga nisam htio uzeti, tako da sam tu bluzu nosio još i kad sam Pavicu upoznao.”
“Na Sljemenu! Ja sam išla u 8. gimnaziju, na broju 75 sam živjela u roditeljskoj kući, i drugi dan sam imala sastanak s Otom kod Ćelapa...” rado se sjetila gospođa Pavica.
Prve novine u kojima je počeo raditi poslije rata bio je Narodni sport. Diplomirao je arhitekturu, ali nikad se njom nije bavio. “To je zahtijevalo vremenski angažman u određeno radno vrijeme, što meni nikako nije odgovaralo, ja sam radio ujutro, po noći, popodne, poslije šetnje, kad bi mi došlo...”
Tako je dolazio i do inspiracije za svoje bezbrojne crteže, karikature, ilustracije. “Ma ja mislim kad bi se ova soba ispunila, da ne bi bilo mjesta za sve. Svejedno mi je bilo je li ponoć ili jutro. Ne sjećam se toga da nisam imao inspiracije, uvijek je bilo nešto. Ljudi koji nisu radili tako nešto, to i ne znaju... to se akumulira nekako u glavi ili ne znam gdje u prsima, nešto što čovjeka stimulira.”
Pero, dobrodušni, nespretni, uvijek u financijskim i društveno-političkim dubiozama, rekli bismo danas, lagani luzer, zaštitni je znak Ota Reisingera, možda i njegov alter ego, onako visok i malo nespretan.
Gost Kazališne kavane
Sam je predložio da ga crta, “kao lika koji komentira aktualne događaje, i onda su mi ga iz Vjesnika počeli svaki dan naručivati.”
Što bi danas Pero rekao? Tema je mnoštvo, ali tada, 2013., Reisinger bi se bavio troškovima, malim penzijama, malim plaćama. Pero je bio dobrodušan, nije bio zločest, a Reisinger je znao lavirati. Pitala sam ga kako je bilo poslije 1991. jer Pero je ipak bio amblem Vjesnika SSRNH. “Promijenilo se jako puno, ali ljudi nisu ni danas previše skloni kritizirati, jer uvijek postoje neki interesi, želja za nezamjeranjem vlastima, a nikad se ne ide sa rogatim bost.”
No, crtao je Peru i dalje, ali kad je došla kriza, rekli su mu da im je to preveliki trošak. Tako je nestao Pero - samo iz novina, sjećanja su drugo - a sada više ne možemo vidjeti ni njegova “oca” kako polaganim korakom svakodnevno odlazi s prijateljima do Kazališne kavane, između dva i četiri popodne. Popričali bi, pa kući na ručak, pa malo prileći…