Bilo je to davno, Jutarnji je tiskao prilog Bestseler, posvećen knjigama. Meni se sviđao, možda zato što sam bio suradnik. Objavio sam prikaz knjige Ivana Paulette “Bjegunci” (2005).
Knjiga me oduševila, mislio sam i napisao da poslije nje pogled na Istru, na istarski poluotok mora biti drugačiji. Autor me pronašao i pozvao na kavu. Znao sam da je jedan od osnivača IDS-a, njegov prvi predsjednik, saborski zastupnik itd. A tada se pisalo o saborskim plaćama i mirovinama. Knjiški moljac smjestio je Paulettu u krivu ladicu praznoglavih političara, kojima se praznina naplaćuje glasovima birača. Napokon, tko bi narod, birače okrstio praznoglavim, osim mudrog Valeryja.
Ivan Pauletta Corrado (1936 – 2017) nije pripadao toj sorti, bio je nešto drugo - pa je teti koja mu je nadjenula nadimak ispisao hommage u ovoj, posthumnoj knjizi “Mladić iz stoljeća prošlog”. Imao je iza sebe ozbiljnu profesionalnu karijeru tehničkog direktora, kao strojarski inženjer, zatim poduzetnika i, naposljetku političara. U zrelim godinama dodao im je karijeru ozbiljnog memoarskog pisca, i to s razlogom.
Pauletta je autentičan svjedok poslijeratnog vremena u kome su istarski mladići bježali od komunizma. Kao njihovi djedovi i očevi od fašizma 20-ih godina XX. stoljeća. Od brojeva bjegunaca Pauletta je stvorio žive ljude i upisao ih u povijest. Zato sam zavolio “Bjegunce”.
“Kvaka” u opisu bjegunaca leži u tome što je sam Pauletta odlučio ostati u ondašnjoj Jugoslaviji, premda je odrastao na Zapadu. To je razvidnije tek sada, poslije “Mladića” koji se nadopunjava s “Bjeguncima”. U novoj knjizi pisca, jednostavno, tereti starija. Radi se o jedinstvenom životopisu, koji je razdijeljen u dvjema knjigama.
Pauletta bilježi: “Nadam se da nekoga mogu interesirati običaji, moral i društveni standardi, “putešestvije” u tom vremenu (njegova života). Učinit ću to kroz inserte života, kroz neke događaje. Vjerujem da će čitatelj moći uočiti razlike između opisanog vremena i današnjih prilika.” I to je doista točan opis “Mladića”.
Knjiga je fragmentarna i fokusirana na detalje koje je pisac izdvojio kako bi pokazao običaje i moral vremena. Moglo bi joj se prigovarati na složenosti, na tome da se, primjerice autorova supruga Anita rođ. Cernecca - Černeka uvodi “prerano”, u danima njegovog djetinjstva. No, važnije je od toga, ipak, da je Pauletta napisao portret žene koja je stajala iza muža i djece po cijenu svog zdravlja.
Opsegom je dječak Ivan nazočniji od mladića. Poglavlje “Djetinjstvo i mladost” prati njegovo odrastanje u Italiji i rodnoj Premanturi. To je središnji dio knjige. I opisuje kako supruga i sin Ivan slijede tatu, po zanimanju kuhara, od njegovog posla u talijanskoj pograničnoj karauli (Calvo), preko drugih talijanskih sela i gradova (Seljenje).
Obitelj se vraća u Premanturu na kraju rata, kada drugi odlaze iz Istre. To je život i povratak kontra struje. Treba im dodati ljubav prema Aniti da bi se bolje pojmio piščev samostalni put, opet kontra struje bjegunaca za Italiju.
Od razloga za knjigu, navedenih u uvodu “Zašto?”, moral je najsnažniji. I to negativni moral koji je u preokretima Istre, ali i cijele Hrvatske, pokazivao otužnu postojanost. Vidi se u promjeni osobnih imena i toponima.
Pauletta ne štedi nijednu vlast, pa ni onu u kojoj je kao narodni zastupnik sudjelovao. Poslije II. svjetskog rata: “Čelestina postala plavojka, Stela se sada zove Zvjezdana, Ferucio se mijenja u Gvozden i tako redom.” Ovo se ponavlja “i nakon novog oslobođenja”: “Po uspostavi vječne nam mile, mašinerija i dalje neumorno radi. Toronda se preimenuje u Okrugljak (novi prekrstitelj je valjda mislio da je to rotonda), Vanga (lopata, kopača) dobiva uljuđeniji, finiji naziv, i postaje Krasnica.”
Slijedi “predsjednički” arhipelag. U fragmentu o njemu Pauletta se oslanja na povijesni i lingvistički kontekst: “Brioni se preimenuju u Brijune. Nitko ne mari da je ime Brioni bilo vrlo poznato i znamenito u svijetu. Kod ove pretvorbe presudilo je i mišljenje prekrstitelja da je Brioni talijanski naziv i kao takav vrlo nepogodan. Aktivnom jadniku nije nikada palo na pamet da se informira i sazna da naziv dolazi od grčke riječi: brios.”
Nažalost, Pauletta nije ovdje da mu kažem kako sam Brijune prihvatio zato što sam u “Finneganovu bdijenju” pronašao rječcu: “Bryonni”. Napokon, Joyce je na Velikom Brijunu proslavio 23. rođendan. Svejedno, stoji Paulettina tvrdnja da “aktualni jadnici” streme pod rep moćniku.
“Ta lakoća kojom se mijenjaju imena i toponimi može imati daleko dublji utjecaj nego što nacionalisti misle. Može, tobože ‘našu’, osobu pretvoriti u nepoznato, u nikoga” bilježi Pauletta. Da li Flacius Mathias Illyricus ili Matija Vlačić, “osoba za koju u svijetu nitko ne zna. Nacionalisti vrlo često rade više štete nego koristi.” Pa, nadalje Clovio ili Klović i tako u beskraj. Ovo nije problem jedino nacionalista i “nacionalista”, nego problem identiteta, na što autor posredno upozorava.
U južnoslavenskom prostoru rijetko je pronaći mali teritorij poput Istre podijeljen, ponekad između tri paralelne vlasti, npr. u XVII. stoljeću. Dvadeseto je pak primjer kada “najprviji” od fašista, preko komunista do mnogih neovisnjaka ne znaju kako turbulentnu povijest pretvoriti u obzirnu svakodnevicu. Pomalo kaotičan, pa eklektičan, ovaj Paulettin testament ozbiljan je priziv zdravoj pameti, koja je zdravija od politikantskih gluposti.