Svatko tko je bar jednom naletio na neku od jedanaest knjiga Vedrane Rudan, zavirio u kolumne, blogove, poslušao sadržaj i formu njezinih javnih istupa na promocijama ili u medijima, otprilike zna što ga može čekati i u novom romanu ove autorice. Danas u književnosti i njenim rubnim područjima svakako nema tako glasne&bučne osobe koja je od svega onoga što piše, na kraju krajeva i živi, napravila performans koji očito funkcionira i kao dobar posao, riskirajući (ili uopće ne brinući o tome) da za jednu skupinu konzumenata postane potpuno neprihvatljiva psovačica, a za drugu duhovita i brutalno iskrena “opinion makerica” bez dlake na jeziku. Na taj način njezina pozicija na književnoj sceni postaje kontroverzna - već niz godina lome se koplja oko toga je li to što ona piše uopće literatura, zna li pisati ikako drugačije osim u formi monologa, krije li se iza psovanja baš svega po spisku tek neka vrsta “obrnuto proporcionalnih” priručnika za samopomoć u kojima će nesretan i bijesan čitatelj pronaći sve ono što bi i sam rado izgovorio da se usudi (što je odrednica kojoj sam možda najviše sklona)... itd. itd.?
Ono što baš nitko ne može osporiti jest kako Vedrana Rudan sada već iza sebe ima priličan opus (žanrovski i kvalitativno pozicioniran od publicistike do “pravih romana” i od čistog aktivizma do kakvog-takvog literarnog uobličavanja), vrlo se agilno objavljuje i promovira uzduž i poprijeko regije i šire, te kako njezina proza nekome može ići strašno na živce, ali je zato ne može prešutjeti ili ignorirati.
Ako pođem - a od koga drugoga nego - od sebe, moram priznati kako nisam velika poklonica njezinih knjiga nakon, sada već prilično davnog, “Uha, grla i noža” koji je imao svoj razlog, koncept i funkciju, dok sam s ostalim naslovima imala problema u tematskom smislu već viđenog i na neki način potrošenog, a u stilskom sirovosti, gomilanja i “nabrijavanja” koje postaje u jednom trenutku dosadno. To je osobniji dojam, no sada tek valja na onaj profesionalni.
Dakle, u novom romanu Vedrani je Rudan u grlu zapeo muškarac. Ništa čudno, jer muško-ženski odnosi, laž i licemjerje institucije braka, seks, obiteljsko nasilje, ionako su među Top 5 tema njezine proze u cjelini. No, zapele su joj i žene, jer dovoljno je pročitati ulomak na koricama knjige gdje kao prve rečenice vrište one: “Jebene glupače, to su žene. I ja sam jebena glupača.” Uglavnom, u formalno-strukturalnom smislu roman je uredniji no što su bili neki prijašnji – on ima svoju okvirnu priču koja se zbiva tijekom novogodišnje noći u kojoj pripovjedačica, četrdesetšestogodišnja Ksenija i njezin mladi ljubavnik pokušavaju biti intimni. Pokušavaju, jer se Ksenija zapravo čitavo vrijeme trudi taj trenutak prolongirati ili izbjeći, no kada se on i dogodi u raznoraznim formama svojih priprema i konkretnog čina, ona će za to vrijeme misliti na svoga bivšeg muža, etape njihove veze i s njime “razgovarati” u svome tijeku svijesti. Okvir je romana izveden uglavnom u kratkim dijaloškim formama koje razmjenjuju Ksenija i ljubavnik, dok će rudanovski stil do izražaja doći u drugom dijelu koji je izveden monološkim bujicama koje trpe sve ono što ova autorica voli - epizodičnost, nered, isprekidanost i prostor za ubacivanje dijelova koji nemaju izravne veze s odnosima u prvom planu, ali imaju sa zbiljom koja ni ovaj put neće ostati bez svoje porcije kritika.
Osim, dakle, što se Rudan ovdje pozabavila pitanjem o čemu razmišljaju žene za vrijeme seksa, druga narativna linija odnos Ksenije i njezinih partnera nadopunjuje pričama o prijateljicama, roditeljima, djeci, kućnim ljubimcima, odvjetničkom miljeu, političkoj situaciji u zemlji, a negdje u pozadini svega toga, tako tipičnoga, sakrivena je priča o bliskosti, samoći i komunikaciji koja je često bazirana na laži i licemjerju. Zanimljivo je da je ovdje i muški glas dobio pravo na svoju priču koja nije tek kliše u funkciji crno-bijele polarizacije odnosa žena i muškaraca, kako je to ponekad znao biti slučaj. Priča je to umotana u mnoštvo psovki i razbarušenu bujicu riječi, dinamična i na trenutke čak duhovita, sva sazdana od provokacije koja, kao i uvijek, kod nekoga pada na plodno tlo, a kod drugoga izaziva zgražanje. Rekli bismo, kod Vedrane Rudan uglavnom je sve po starom. Nije slučajno “ulaz” u roman obilježen citatom spisateljice Lauren Groff koji glasi: “Bogovi se vole zajebavati s nama.” Rudan je takvim postupkom izgradila čitav opus.