PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

NA NEKU ČUDNU FORU, MARINA MISLI DA ZNA... Odnos između dvoje ljudi suštinski je nemoguć

Wikipedia

Johnny Štulić (detalj s omota albuma Filigranski pločnici)

Indiskrecija nije u raskopavaju utrobe, ogoljivanju pojedinosti o nečijoj prirodi i intimi, ono neugodno počinje kada sebe dovodimo u odnos s onim kojeg - ili koju - opisujemo

​Džoni je bio majstor gnomskih, vrlo sažetih karakterizacija. U dvije-tri riječi, obično na osnovu nečega naoko nevažnog, rastvarala bi se narav lika, a u naravi i sudbina, životopis. Tako i Marina, “ona se na ništa ne žali/ o ničem nema sud”, određena je s tih par okolnosti, koje najednom bivaju karakteristične za jedan ljudski i čovječanski tip. Bilo je žena, onih sa strane, neprimjetnih, nelijepih, nedragih, iz naših školskih razreda, iz kancelarija, ujni i tetaka, koje se, doista, ni na što nisu žalile, niti su o onom što se sa svijetom zbiva, o toj općoj propasti, imale ikakav sud. Kako je to postalo tako očigledno? Pa tako što su se u naše vrijeme i na našoj zemlji, dokle god nam se prostirao jezik, sitni društveni odnosi, drugarstva, prijateljstva i rodbinstva, u najvećoj mjeri zasnivali na razmjeni žalopojki, na kuknjavi i na stavu o svemu i svačemu. U najsretnija vremena žalilo se na visoke cijene, na skupoću. U manje sretna vremena žalilo se na susjede druge vjere i nacije, i na nasilnog muža. A onih koji se ne bi žalili kao da ne bi ni bilo. Marina je bila takav lik. Nje kao da nije ni bilo.

“Na neku čudnu foru/ Marina misli da zna/ što sve treba da čini/ u društvu frajera/ suviše je obična/ i prazan joj je smijeh/ ali nužda me nagoni/ da spavam sa njom”. Sve je tu precizno i dobro, sve do zadnjega stiha, koji više ne govori o njoj, nego o njemu. “Ali nužda me nagoni/ da spavam sa njom”, tu priča već postaje muška, hvalisava, seli se u legendu i u mit, u polja nedokazivih tvrdnji i subjektivnih istina, u ono što se u kolektiviziranom obrascu muškosti pretače u nacionalnu ideologiju i nacionalizam. Nakon što se muško predstavi kao jebač, prestaje svaki razgovor o onome što je važno. Nacija je zajednica dobrih jebača. I vjernih žena.

Indiskrecija nije u onom što o nekome imamo za reći. U raskopavaju utrobe, ogoljivanju, izricanju onih najneugodnijih pojedinosti o nečijoj prirodi i intimi. Sve su to opisi koji ostaju na površini, glisiraju po očnoj jabučici, i rijetko kad zasmetaju. Ono neugodno, što bi svakako trebalo izbjeći, počinje u trenutku kada sebe dovodimo u odnos s onim kojeg - ili koju - opisujemo. To je ono: ali nužda me nagoni da spavam sa njom. Čak i da nije tog neumitnog seksa, da sve poteče čedno, u pogledu i u mimoilaženju, stvar je indiskretna. Priča o odnosu nužno je jednostrana. Marina nije dala svoj pristanak da se o tome priča.

O drugima bismo trebali govoriti kao o strancima. Opisivati samo ono što vidimo i čujemo, ono što znamo bez toga što smo ih voljeli, mrzili, željeli. A to bi trebalo preskočiti, kada bi se ikako moglo. Između ostaloga i zato što je odnos između dvoje ljudi suštinski nemoguć. Ljudi su stranci (“kao što to i Morrison reče”, premda, kao što znamo, Morrison takvo što nije rekao), i svaka je komunikacija između njih privid. Najviše što o drugima možemo znati jest ono što saznajemo dok ih gledamo i slušamo, bez ijedne riječi, bez izazova i bez dragosti. A da se oni sami od sebe razotkrivaju.

Samo što to, na žalost, nije moguće.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo