AUTOR ANTONIO BARIŠIĆ

NAJBOLJI DEBITANTSKI ROMAN Sentimentalna priča o prekinutom prijateljstvu šibenskih maturanata

Nikša Stipaničev/CROPIX

Za knjigu “Srest ćemo se opet” Antonija Barišića, šibenskog TV novinara, čula sam tek nakon što je dobio nagradu Kiklop za debitantski roman, u dosta jakoj konkurenciji.

Očito, prva je knjiga mladog autora posjedovala neke adute kojima je “kupila” to široko glasačko tijelo. I doista, nakon što je isprva smjestite u ladicu “još jedne knjige koja tematizira rat”, knjiga će vas zainteresirati i uvući u svoj svijet upravo zbog pametnog odabira da se cijela priča fokusira na temu prekinutog prijateljstva dvojice najboljih prijatelja i usmjeri prema generaciji čije traumatične životne sudbine nisu bile posljedica njihova, već odabira njihovih očeva. Roman započinje kao lokalna priča o dvojici šibenskih maturanata, Kreši i Branku, i njihovom bezazlenom odrastanju prošaranom problemima zaljubljivanja, izlazaka, škole, koncerata i tipičnih mirnodopskih sukoba na relaciji roditelja i djece.

Olovni oblak

No, nakon što nad takvu svakodnevicu sjedne olovni oblak predratne neuroze i nacionalnih prebrojavanja, u čemu zdušno sudjeluju njihovi očevi, Krešo i Branko suočeni su s činjenicom kako njihovo zajedničko odrastanje prestaje biti važno jer su od sada svedeni na odrednice - Hrvat i Srbin. Taj zid koji će među njima izgraditi roditelji definitivno će obilježiti njihove živote, pa će jedan od njih završiti u Srbiji kao nesuđeni student i narkoman, a drugi na bojišnici kao vojnik.

Ono što je Barišiću u ovome romanu pošlo od ruke je način na koji karakterizira likove, izbjegavajući crno-bijelu karakterizaciju. Barišić, istina, ne bi mogao napisati roman kakav je napisao da priča ne odiše autentičnošću šibenskog ambijenta, no sve ostale traume kojima će biti izloženi njegovi glavni likovi odmiču se od lokalnog i bivaju, čak i pomalo sentimentalno (jednim pismom), poentirane tezom o tome kako revolucije očeva završavaju tragedijama njihovih sinova. Zbog tinejdžerske pripovjedačke pozicije, koja na naznake budućih događaja reagira naivno i bezazleno, kao da sve to nema veze sa svijetom koji su stvorili, prevladavanja dijaloškog pripovijedanja, jednostavnog kolokvijalnog jezika i poneke “žestoke' scene” “Srest ćemo se opet” dobro funkcionira kao literatura za istu dobnu skupinu koja može korespondirati s preokupacijama i problemima glavnih likova, ali će istovremeno dobiti i snažnu antiratnu poruku i gorak osjećaj besmislenosti svakog rata.

Obavezna lektira

Upravo zbog toga, zbog nenasilnih ali primjetnih pretenzija da se ovaj roman čita kao generacijski roman, fabula je relativno jednostavna, pripovijedanje glatko i izbjegnuto je svako moraliziranje, objašnjavanje konteksta ili političke lekcije. Priča je to koja govori sama za sebe, bez uplitanja autorovih stavova, ali to što govori dovoljno je “jako” da se može preporučiti kao jedna od “obaveznih lektira” s temom nedavnog rata. Barišić nije veliki stilist niti je njegovo pripovijedanje bez grešaka, no je to je zanemarivo u odnosu na to kako oko jedne male, lokalne priče uspijeva “zavrtjeti” nepretenciozan roman s mnoštvom poruka.

Izdvajamo