Tradiciji skloni arapski pisci uzalud su vikali da Adonis uništava poeziju. Da poezije nije bilo, da mu taj dar nije darovan, možda nikada ne bi dobio priliku vidjeti puno dalje od planinskog sirijskog sela nedaleko od Latakije u kojem je rođen 1930.
Možda se ne bi sreli nakon što je kao ugledan gost otvorio bitan književni festival, poput pulskog Sa(n)jam knjige, već bi ga, i to je moguće, ugledala među izbjeglicama lanjskog rujna na željezničkoj stanici u Tovarniku kako iznemogao pokušava zadrijemati sklupčan pod škrtim hladom šljive, među onim stoički trpeljivim ljudima pogleda pomirena s neizvjesnošću, možda bi bio jedan od onih koji u 21. stoljeću udaljenost među svjetovima prevaljuje na noge, dovijajući se kako ispred islamističkih fanatika, Asadovih, ruskih i zapadnjačkih bombi do sretnije Europe koja ga ne želi, strahujući da će baš on, prognan, ne svojom voljom putnik, s dotrajalom plastičnom vrećicom u kojoj je UNHCR-ov lijek protiv zgrušavanja krvi i niska tlaka, pomutiti njezin mir.
Odlazak iz Sirije
Najveći, ocjenjuju, suvremeni arapski pjesnik rođen je u selu bez škole, imao je četrnaest kad je sirijskom predsjedniku koji je obilazio njegov kraj, unatoč protivljenju lokalnih starješina i oca, izrecitirao nekoliko svojih stihova. Šukri al-Kuvatli, prvi čovjek netom nezavisne Sirije, kad je čuo pjesmu, upitao je može li što učiniti za njega. “Želim u školu!”, odvratio je dječak te dobio stipendiju za posljednji francuski licej koji će brzo potom zatvoriti u Siriji. Studirao je filozofiju u Damasku, doktorirao arapsku književnost, a poeziju modernizirao počevši među prvima pisati slobodnim stihom. Siriju je napustio 1956., nakon pola godine zatvora u koji je dospio kao član opozicijske socijal-nacionalističke stranke koja je tražila sekularnu i od bivših kolonizatora nezavisnu zemlju. Desetljeća je živio u Bejrutu, uređivao avangardne časopise za kulturu i poticao razvoj arapske modernističke poezije.
Život u Parizu
Za doba libanonskog rata, 1982., seli se u Pariz, gdje je i danas. Bio je profesor na Sorbonni, u Americi, Libanonu, u mirovinu je otišao sa švicarskog sveučilišta. Francuzi su ga odlikovali nacionalnim ordenom Viteza reda umjetnosti i književnosti, Nijemci mu dodijelili nagradu Goethe, nagrađen je i Bjorsonom Norveške akademije za književnost i slobodu govora.
Nobela, zasad, nije dobio, makar se njegovo ime spominje svake godine među nominiranima koji imaju najviše šanse postati laureatima. Ovih je dana u izdanju Sandorfa te izboru i prijevodu Tatjane Paić-Vukić objavljena prva Adonisova zbirka na hrvatskom, “Zrcalo sna”. U njoj je izbor pjesama od 1949. do 2008.
Sa svom vašom poetskom tankoćutnošću, životnim iskustvom i akademskom pameti, što ste zaključili da je u životu - sreća?
Ima pitanja na koja nema odgovora. Nasreću za sreću. Kada bismo znali odgovore na pitanja poput što je to sreća i što je to ljubav, silno bismo se mučili. To bi bilo strašno za ljude. Prema tome, sreća je, među ostalim, i to da na ovo pitanje odgovora - nema.
Ne znate, kažete, odgovor. Ali znate kako se osjećate. Jeste li sretan čovjek?
- Jesam, ali na mahove, isprekidano. Kada pišem pjesmu, kada osjetim da sam rekao nešto bitno drugačije. Tada jesam sretan. Kada sretnem osobu, muškarca ili ženu, i taj netko u meni izazove poriv da postavim pitanja koja, da ga nisam upoznao ne bih postavio, također sam sretan. Sreća nije nešto definirano, određeno, prema čemu idemo i što možemo zgrabiti. Ponekad je sreća tužna. Tuga katkad više negoli sreća omogućava da otkrijete sami sebe. Radost je prolazna, a tuga je uvjet postojanja čovjeka, ona je trajna. Za mene je najveća sreća biti sposoban postavljati pitanja. Nije posebnost čovjeka u tome da odgovara na pitanja, posebnost je da postavlja pitanja. Ima ideologija i religija koje su mrtve jer su u njima samo odgovori.
Vaša je majka umrla relativno nedavno, navršivši 107 godina. Što je najbitnije što vam je već kao starica poručila?
- Moja majka je bila seljanka, niti je čitala niti pisala. Moj odnos s njom je bio kao odnos sa zvijezdom, s drvetom, s jezerom. Ona je za mene priroda. Osjećao sam da mi baš sve, što se prirode tiče, dolazi od moje majke. Za mene je ona bila izvor vitalnosti i snage. Nije me savjetovala, govorila mi stvari poput ‘učini ovo, radi ovako ili onako’. U razgovoru s njom osjećao bih se kao da sam pred nekim stablom. Govorila mi je šuteći. Razgovori s njom uvijek su bili takvi da sam ih sebi kasnije ‘prevodio’. Nisam to završio, i dalje si prevodim ono što mi je govorila.
Čega se u životu bojite, ima li nešto da vas bitno plaši?
- Bojim se umrijeti a da ne ostvarim ono o čemu sanjam. Da mi se ne dogodi da smrt bude neka izdaja, prijevara, a ne nekakvo prirodno stanje. Strašno je kad se dogodi da smrt stigne kao izdaja.
O čemu to sanjate?
- Bilo bi loše kad bih znao što točno želim, dobro je što znam da želim, ali ne znam sasvim što to želim i stalno to u životu otkrivam.
Da sutra odete, ima li nešto za čim biste žalili, nešto što niste napravili, završili... da vam se smrt ne prišulja kao prijevara?
- Želio bih završiti autobiografiju. Bit će jako duga. U tri dijela. Treba umrijeti radostan, smrti s radošću dati značenje.
Laska li biti toliko dugo među prvima u redu na Nobela, je li to čast ili je, sa svakim novim imenom koje u studenom pročitaju u Stockholmu, i veliki izvor frustracije?
- Ništa mi to ne znači. Nisam nikad razmišljao o nagradama iako ih imam od Kine do Goetheove nagrade. Problem nagrada je problem tih povjerenstava koja ih dodjeljuju, a ne pisaca. Moj problem je da napišem pjesmu kakve nema. To je ono o čemu razmišljam.
Pismo al Asadu
Razgovorljiv i otvoren, na pitanje što misli o umjetnosti Boba Dylana prvo se od srca nasmijao, potom stisnuo usnice, raširio ruke, dajući do znanja da o tome nema namjeru pričati.
Odlučan reći ništa vrti glavom, pušta duljoj šutnji da radi za njega. Otkako je počeo rat u Siriji Adonisu mnogi sunarodnjaci, ali i drugi diljem arapskog svijeta, zamjeraju da nije dovoljno snažno osudio Asadov režim, dovode to, pojednostavljeno, i u vezu s alavitskim podrijetlom koje pjesnik i vlastodržac dijele. Al-Asadu se Adonis obratio otvorenim pismom u ljeto 2011. pozivajući na demokratsku tranziciju. U puno je navrata u to vrijeme poručivao i da ne podržava revoluciju koja kreće iz džamija. “Ako je režim diktatorski, ideš na režim, ali ne ubijaš ženu i djecu, ne rušiš muzeje. Ako ideš u revoluciju protiv režima, ne ubijaš ljude zato što su neki ‘drugi’, recimo jezidi, ne radiš pokolj. Možete li pojmiti da je moguće da netko dođe i diže revoluciju u vašem dvorištu, stižu plaćenici s raznih strana svijeta dizati revoluciju kod vas, kao za vas. Bi li hrvatski narod pristao na takvo što? Da treba dizati revoluciju, Hrvati bi je digli sami, ne bi to radili strani plaćenici. Kubanska revolucija bila je djelo kubanskog naroda, nisu došli sa strane i podizali revoluciju. U Iraku i u Siriji je bilo drugačije. Dolazili su iz Čečenije, Kazahstana, iz Kine čak. U Siriji se bore pripadnici 80 različitih naroda. To nema veze s interesima Sirije i Sirijaca.”
Kako vrijeme prolazi, u arapskom se svijetu stvari samo dodatno kompliciraju, kaže. “Stotinu godina se borimo za sekularnost. Sirija je prednjačila. Mislili smo nekad da će nam sekularni zapad u tome pomoći. No, oni su najbolji upravo s onim arapskim zemljama u kojima je religija najekstremnija, Saudijskom Arabijom , primjerice. Kako može imati desetke ujedinjenih država u borbi protiv ISIL-a više godina, a da oni i dalje odolijevaju? SAD i Europa preziru muslimane i Arape. Zapad jedino što na Istoku zanima, među muslimanima i Arapima, jest njegov interes, a taj interes definiraju tri stvari: nafta, plin i osvajanje strateških prostora. Među muslimanskim svijetom ne zanima ih čovjek, ni njegovo pravo, sloboda, napredak. Tamošnji ljudi zapadu ne vrijede ništa. Evo primjera: u Alepu postoji kvart u kojem su opkoljeni oni koji se nazivaju revolucionarima, UN raspravlja o tamošnjoj situaciji, svijet gleda, ali za to vrijeme cijela jedna zemlja kao što je Jemen potpuno je uništavana i nitko o tome gotovo ništa ne govori. Ili, ako je Zapadu zaista stalo do ljudskih prava, zašto ne brani i ljudska prava Palestinaca? Ako palestinsko dijete baci kamen na Izraelca, odmazda je rušenje kuća njegove obitelji.”
Demokracija je, zaključuje gledajući svijet, i dalje misaona imenica. “Prvi uvjet za demokraciju je priznavanje tog nekog drugog, različitog od mene. Razumijevanje da taj ima ista prava kao i ja, u svemu. U cijelom svijetu nema demokracije. Ako danas postoji kriza zapadnog svijeta, to je kriza demokracije, odnosno odsustvo demokracije. Ali, zapadni sistemi ne priznaju da ni kod njih nema demokracije. Demokracija traži neprestanu borbu za njezino stvaranje. Problem je to što monoteističke religije i same niječu onog drugog, različitog. Ako postoji zvijer, ako u svijetu postoji divlja životinja, to je čovjek. Čovjek ubija susjeda samo zato što je različit. Još je veći zločin što o tome ljudi šute. Živimo u svijetu u kojem se ljude kolje, protjeruje, a o tome zapravo nitko ništa ne govori. Zemlje koje sebe nazivaju demokratskima ili šute ili to i, direktno ili indirektno, podržavaju.”
Europa i izbjeglice
Prema Arapima također vrlo kritičan, kaže da danas “ne postoji niti jedno relevantno sveučilište u arapskom svijetu, niti jedan vrhunski znanstveni centar, unatoč svom tom materijalnom bogatstvu nema tamo muzeja za koji bi se moglo reći da spada među vrhunske svjetske ustanove. Što imamo? Najviše tornjeve na svijetu, najskuplje automobile... “
Europa se, kaže, među ostalim boji izbjeglica jer je njezino povijesno pamćenje selektivno. “Sjećanje Europe na kontakte s muslimanskim svijetom temelji se na kontaktima s osmanlijskim carstvom, na križarske ratove i na pitanje arapske Andaluzije. Sve je to puno sukoba, ratova, nasilja. Džamije, u koje danas odlaze izbjeglice i općenito muslimani u Europi, moraju biti samo mjesto za molitvu, nikako mjesto inseminacije kulture. O tome sam prošli tjedan govorio u Bremenu, to je ono što se mnogi u Njemačkoj ne usude reći.”
Vremenima i životnom iskustvu unatoč, ili baš stoga, kaže da je optimist. “Jesam, optimist sam. Mnogo razgovaram s mladim svijetom. Čak i mladi u Saudijskoj Arabiji, možda i njih 90 posto, kad vam iskreno govore, oni su za sekularizam. Ali nemaju glasa. Optimist sam. Kad bi porazili ljudsku dimenziju u čovjeku, bio bi to kraj svijeta, ali bilo je i prije i ratova, i pokolja i ubijanja, i opet se pojavio i Goethe i Rimbaud i Ivo Andrić... “