HASSAN BLASIM

Najveći živući pisac arapske proze: ‘Svaki Iračanin ima barem pet horor-priča iz svog života’

Knjigu ‘Irački Krist’, za koju je dobio Indenpendentovu nagradu za stranu književnost, kod nas izdaje Fraktura

Zapadni kritičari kažu da je najveći živući pisac arapske proze. Doduše, pitanje je što Zapad uopće znade o suvremenoj arapskoj književnosti, sporadično je prevode rijetki, a Hassan Blasim, sigurno je, posljednjih godina jest najprevođeniji arapski pisac. Objavljuju mu od Reykjavika i Londona do Portugala i Turske, na više od dvadeset jezika. “Irački Krist”, zbirka za koju je 2014. dobio Independent nagradu za stranu književnost, ovih dana u izdanju Frakture izlazi i u nas.  Trebao je doći u Zagreb, u posljednji je čas, zbog bolesti, otkazao gostovanje na Festivalu europske kratke priče.

Živi u Helsinkiju. Tamo je stigao 2004., ponižen i traumatiziran, ilegalno se probijajući od Iraka do Europe.

Baš one godine kad je Blasim u rodnom Kirkuku krenuo u školu počeo je iračko-iranski rat. Pamti da je crtao tenkove i vojnike kako pucaju u Homeinijevu bradu. “Gledali smo egzekucije koje su provodili na mjestu gdje smo inače igrali nogomet. Ubijali su iračke vojne dezertere i kurdske borce”, priča u razgovoru za Jutarnji.

Nasilan otac

Odrastao je u šijitskoj obitelji, nepismena majka rodila je devetoro djece, otac je radio za vojsku i bio nasilan. Umro je kad je Blasimu bilo šesnaest. Pisati je počeo rano, poeziju, drame, smišljao križaljke za lokalne novine. Studirao je na bagdadskoj filmskoj akademiji u doba ekonomskim sankcija Iraku. “Ničeg nije bilo, Zapad je kažnjavao Sadama, a najviše je patio običan svijet. Počeo sam snimati kratke filmove koji nisu kritizirali režim, ali nisu se svidjeli vlastima, neki članovi Baath stranke su prijetili, policija bi nas privodila, ispitivala, tajna služba pratila, zastrašivala.” Iz Bagdada se 1998. seli u Sulejmaniju, irački Kurdistan, snima dugometražnu dramu Wounded Camera. Radi pod pseudonimom Ouazad Osman, ne bi li zaštitio obitelji od progona.

U Europu kreće ilegalno. Plaćajući krijumčarima. “Nisam imao pojma kakav je to put. Prelazeći tursko-bugarsku granicu bio sam u grupi Iračana i Nigerijaca. Nosili smo ženu koja je teško hodala. Išli smo noću, po hladnoj kiši, nosili ju naizmjence. Na granici nas je uhvatila bugarska policija, pretukla nas, zatočila. U sobi do naše slušali smo kako siluju tu Nigerijku. Plakali smo u tišini. Nosili smo ženu ne bi li ju vojnici nekog bogatijeg svijeta silovali. Drugi put kad su nas uhvatili na granici natjerali su nas da uđemo u hladnu rijeku, i da sjedimo unutra, dok su nas držali na nišanu; potom su nas pretukli, opljačkali i rekli da se više ne vraćamo”, opisuje kako putuju izbjeglice.

Zabranjen u Jordanu

Sedam je godina pisao i objavljivao isključivo na internetu, odbilo ga je dvadesetak izdavača iz cijelog arapskog svijeta. Živio je izoliran u Finskoj, loše govoreći i finski i engleski. Dogodilo se da su ga preveli Englezi i otvorio mu se svijet. “To što me danas zovu i objavljuju u arapskim zemljama je licemjerna budalaština. Dok me nisu počeli prevoditi, nisam ih zanimao.” U Jordanu je njegova zbirka “The Madman of Freedom Square” zabranjena, u drugim arapskim zemljama objavljena u cenzuriranoj verziji. “Ne idem na festivale u arapskom svijetu, rekao sam organizatorima kad su me zvali u Emirate, Tunis, Egipat: “Doći ću, ako me pustite da govorim slobodno, bez tabua, i o seksu, religiji...”

O Iraku pišu zapadni novinari, snatre zapadni analitičari, ali u Europi i Americi nije puno izdavača zainteresiranih za objavljivanje iračkih pisaca, ne zanima ih čuti što o toj zemlji imaju reći Iračani. “Europa samo čita Europu. Tako je to oduvijek. Ili pak čitaju ono što stiže iz SAD-a.

Stereotipi Zapada

Dobio sam nekakve nagrade, pozivaju me na razne festivale, a onda mi za ulazak u Englesku ili SAD treba viza i dugo me ispituju na aerodromu. Rekao sam im da više neću dolaziti. Ja sam irački pisac, objavljivan i prevođen kod njih, ali trebam vizu za Ameriku ili Englesku, a kad američki ili britanski vojnik krene na Irak, njemu ne treba viza. Oni nose puške, ja priče. Zapad ne zanimaju naše priče. Dovoljni su im stereotipi koje imaju o nama.”

​Oni pak koji čitaju olako donose zaključke. “Kažu mi: ‘Čitao sam tvoje priče. Sad zaista razumijem Irak.’ Pitam ih šale li se. Ako pročitam zbirku priča finskog ili hrvatskog autora, hoću li razumjeti Finsku ili Hrvatsku? Zanima li vas Irak, otvorite vrata iračkom filmu, prevedite i neke druge autore, osim mene...”

U njegovim je, bude dojam nestvarnim, često nepredvidljivim pričama puno nasilja, terora iračke svakodnevice. “Za mnoge Iračane ja pišem ljutitim, drskim, prljavim jezikom. Godinama sam pisao poeziju koja je sličila rapu... Pišem kako ljudi govore, onako kako govore o politici, smrti, životu. Bitno mi je pisati kolokvijalnim jezikom ulice, svakodnevnog života, jer toga nema u arapskoj književnosti. Tek se sad javlja s mladim autorima. Većina iračkih pisaca više drži do jezika negoli do priče. Arapska je literatura zatočena u tom klasičnom, ahaičnom arapskom kojeg ljudi ne govore pa ne može svjedočiti ni o njihovim emocijama i životima. Arapska djeca ne uče književnost na materinjem jeziku, već na nekom distanciranom jeziku koji nije njihov, jer taj klasični arapski im je stran, recimo riječ ‘stol’ ili ‘kuća’ nisu iste u klasičnom arapskom i našem svakodnevnom arapskom.”

Sličnost s Fincima

Pomaže li naracija liječiti traume? “Moguće. Svaki Iračanin ima barem pet horor priča iz života, a u zemlji je 30 milijuna ljudi. Računajte koliki je tu potencijal. U toj zemlji gdje nasilje ne prestaje zadnjih 40 godina ljudi imaju potrebu pričati. U Iraku ljudi zbijaju šale kad pukne bomba. U okolnostima u kojima oni žive godinama, to je terapeutski, crni humor pomaže da opstaneš. “

Europa ne smije zatvoriti vrata izbjeglicama: “Neki političari obraćaju se Europljanima prozivajući ih, želeći u ljudi izazvati osjećaj krivnje jer ne pomažu izbjeglicama dovoljno. Ne treba stvarati osjećaj krivnje, već osjećaj odgovornosti. Bitno je da izbjeglice ćutite kao ljudska bića, ljude koji trebaju vas - ljude. I nije ova izbjeglička kriza neko privremeno stanje koje će se brzo riješiti. Dolazit će nam uskoro i ljudi koji će napuštati svoje kuće zbog klimatskih promjena, bolje da to što prije prihvatimo i počnemo ‘vježbati’ empatiju. Kapitalizam uništava svijet. Kad uništite zemlju bilo vojskom ili zbog kapitala, morate biti u stanju preuzeti odgovornost za ljude čiju ste zemlju uništili. Jer to su ljudi baš kao i vi. Jednostavno - ljudi.”

​Ponešto piše i o Finskoj, oprezno doduše. Drame mu izvode finska kazališta. “Pazim da ne počnem stvarati klišeje o Fincima, o Zapadu, kao što Zapad ima klišeje o arapskom svijetu. Kad sam došao u Finsku, upitao sam jednog Marokanca kakvi su Finci. Rekao je: Sranje. Puno piju, depresivni su i šute. Pomislio sam – pa Finci su isti k’o i ja.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo