Naš pisac prživljava na pariškim ulicama

ZAGREB - Pariz kao nadahnuće za pisanje - to zvuči barem malo pretenciozno, jer ta vrst inspiracije “mučila” je mnoge, pa i hrvatske pisce.



No, četvrta prozna knjiga Damira Karakaša, premda jest na neki način i roman o Parizu, nema veze s pretencioznošću. Ovaj je roman najkompleksnije je i najdorađenije što je Karakaš do sada napisao.



Crta karikature



Priča o piscu iz Hrvatske koji preživljava na pariškim ulicama, ovaj put ne svirajući harmoniku, već crtajući karikature za turiste, nadajući se kako će pronaći nakladnika za objavljivanje svoga romana na francuskom, priča je o jednom gradu, bez imalo mistifikacije, bez imalo poliranja i romantičnih prizvuka.



Karakašev je Pariz, viđen i doživljen iznutra, iz pozicije marginalca, mračno grotlo doseljeničkih sudbina, smrdljivih stanova, ksenofobičnih domaćina, pravila života na ulici i bezuspješnih pokušaja da se u njemu uspije.



Pariz je sjajno mjesto za nesreću, ali i poneki sretni trenutak, kad je dnevna zarada dostatna ili se pojavi neka cura s kojom bi se moglo započeti nešto kao drukčiji život.



Paralelno sa slikom Pariza u kojoj se izmjenjuju autentične lokacije, od mostova i trgova pogodnih kao “radno mjesto”, preko oficijelnih turističkih lokacija, do uzavrelih predgrađa ili Rundekovih koncerata za “naše ljude”, Karakaš na toj podlozi upliće još nekoliko fabularnih rukavaca koji s jedne strane intimiziraju glavnog junaka, a s druge dinamiziraju cijelu priču.



Otići ili ostati



Pisac pred kojim je jedna mogućnost - uspjeti ili se vratiti u Hrvatsku, iza sebe ima jednu propalu vezu, s djevojkom s kojom je i došao u taj grad, a ispred sebe nekoliko seksualnih i ljubavnih odnosa, od kojih jedan prerasta u “nešto dublje” za što on definitivno nije spreman. Njegov je intimni život, baš kao i njegova egzistencija, u nekakvoj međufazi, u pokušajima - života udvoje, studiranja, potrage za izdavačem, golog egzistiranja i na kraju pretvoren u jednu, osnovnu dilemu - otići ili ostati.



“Sjajno mjesto za nesreću” u sebi sadrži zametke raznih žanrova - od vrlo široko shvaćene putopisne proze, preko ljubavnih dionica, do onih koje se tiču živopisnih junakovih cimera koji osim uvođenja poprilično naturalističkih prikaza zaokreću fabulu prema prikazu onih oblika preživljavanja koji se odvijaju s druge strane zakona.



Karakaševa proza oštar je i kritičan prikaz Pariza, Europe očima “drugih”, imigranata koji znaju kakvi su zaista tamošnji zakoni i zatvori.



Dinamičan, minimalistički ispripovijedan i s ponekim padom u pripovijedanju, roman je to koji se čita s guštom, ali i nekim mučnim osjećajem jer glavni je junak jedan od rijetkih likova koji je uopće imao alternativu. Kako kaže popratni marketing - ovo je roman koji će obilježiti jesen. Pa i šire.




Jagna Pogačnik
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. ožujak 2021 22:12