PIŠE ŽELJKO IVANJEK

NE MOGU I NEĆU Zbirka zabavno-apsurdnih kratkih priča koja književnost dovodi do krajnje granice

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 16.01.2019. u 11:19

REUTERS

Lydia Davis

 

Zbirka kratkih priča Lydije Davis “Ne mogu i neću”, u prijevodu Maje Šoljan, sasvim je dobar povod za naklon jednoj književnoj formi koja je itekako utjecala na hrvatsku književnost.

Premda je splasnuo onaj utjecaj koji je američka književnost imala na, primjerice, krugovaše, “tvrdo kuhana proza” i “sleng” ostali su trajne, domaće vrijednosti, koje su Ivan Slamnig i Antun Šoljan precijepili k nama.

Ako je Ernesta Hemingwaya zamijenio Raymond Carver kao uzor, ako se američki short-story “raspao” na dijelove, onda je Davis nastavila onom stazom koju su prokrčile Alice Munro i Lucija Berlin. Na klapni zbirke “Ne mogu i neću” istaknute se ove tri autorice, pa je očito snaženje tzv. ženskog pisma na području kratke priče.

Munroe je dobila Nobela 2013., a Berlin umrla nepoznata 2004. Lydia Davis (r. 1947.) došla je, napokon, u žižu čitateljskog interesa s kratkim pričama i antipričama, koje me na prvi pogled podsjećaju na rane knjige Drage Kekanovića i Davora Slamniga, odnosno na “Lišće”, crtice Frana Mažuranića. Davis piše pripovijesti “poput aforizama, poezije u prozi ili parabola”. A to znači, da mogu sadržavati samo jednu rečenicu ili se protezati na desetak stranica.

Sama Lydia Davis uputila me u nastavak članka svojom pričom “Jezik kućanskih predmeta”, u kojoj niže “onomatopeje”, odnosno raščitava zvukove pojedinih predmeta kao riječi, idiome ili naslove književnih djela. Njoj, tako, “šiljilo na vakum dok se skida s police za knjige” zvuči kao: “Rip van Winkle”. I to je plakatni pokazatelj njezine autorske samosvijesti, dokraja shvatljive jedino poznavanjem spomenute kratke priče Washingtona Irvinga (1783. - 1859.).

Priča “Rip van Winkle”, objavljena u “Knjizi skica Geoffreyja Crayona, džentlmena” (1819.-1820.), često stoji na prvome mjestu mnogih, klasičnih izbora američke kratke priče. Pa tako i ovog kojim se koristim: “Major American Short Stories” A. Waltona Litza, koja mi je nekoć pomogla da sastavim “Antologiju američke kratke priče” (1985.).

Zašto je Davis izabrala baš ovu priču kako bi prikazala zvuk “skidanja” šiljila na vakum s police? Nato odgovara njezin sadržaj. Nesretni Rip usnuo je u šumi, pod utjecajem “nizozemskog džina” i spavao punih 20 godina, a onda se probudio i vratio u svoje selo. Čarolija šiljila i mirisa drva koji je “pustila” našiljena olovka stvaraju metaforičku “sinergiju” s Ripovim snom, sa šumom u kojoj je prespavao toliko godina, ističući prolaznost vremena i historijat forme.

Irving je samo jedan od pisaca na koje se otvoreno poziva Davis, škrta na riječima a usredotočena na “beznačajne” teme svakodnevice, i na beskrajne molbe, na predstavke, podneske, pisma, koja pišemo na sve strane. Nimalo slučajno spominje Borgesa, Queneaua, Elizabeth Bishop i mnoge druge, ali nadasve se vraća jednom velikom imenu, Flaubertu. Pritom preskače Barthelmea i metafikciju.

Ustvari, svaki od pet dijelova ove knjige zasnovan je na “pričama iz Flauberta”, iza kojih slijedi po nekoliko kratkih “snova”. U bilješci Davis napominje da je 13 priča te jedna tirada oblikovano “iz materijala nađenih u pismima što ih je Flaubert pisao u razdoblju dok je radio na Gospođi Bovary”. Davis je odabrala i prevela ulomke s francuskog, pa ih zatim “neznatno prepravljene” uvrstila u svoju zbirku priča.

“Cilj mi je bio što je manje moguće mijenjati Flaubertov jezik i sadržaj, tek preoblikovati odlomke dovoljno da nastane uravnotežena priča”, pojašnjava Davis. Drugim riječima, dio priča nastao je iz jedne druge, starije knjige, kao što je to predviđao T. S. Eliot. A, poslije jedne takve priče, autorica tiska priče s oznakom “san”, što joj omogućuje da se oslobodi svake kauzalnosti i logike. Na kraju zbirke zahvaljuje pojedincima “čije sam snove ili budne snove upotrijebila u pričama, a to su redom” i onda slijede imena.

Postoji autorstvo snova, ali nema autorstva teksta; pripada svima, uz dužnu napomenu. No, ovo je samo jedna od kontradikcija u jeziku ili u smislu koje autorica obrađuje. U “Doktorskoj tituli” piše: “Sve ove godine mislila sam da imam doktorsku titulu./Ali nemam doktorsku titulu.” Davis dekonstruira dosjetku i svijet kao tekst (E. Said). Ostavlja ga ruševnog.

Nekoliko primjera. Priča “Njezin zemljopis: Alabama” u cijelosti: “Na trenutak misli da je Alabama grad u Georgiji; zove se Alabama, Georgia”. Ovdje ne završava autorska igra s tom dosjetkom. U drugoj priči dodala joj je drugo značenje. “Njezin zemljopis: Illinois” glasi: “Ona zna da je u Chicagu./Ali još ne shvaća da je u Illinoisu.” Opet savezna država i grad, ali raščitavanje je drugačije.Raščlanjujući misao i smisao, Davis čini isto jeziku od kojeg se sastoje.

Odatle i naslovna priča “Ne mogu i neću”, u prvom licu, koju je Šoljan dovitljivo prevela. Pripovjedačici je uskraćena književna nagrada zato što se prečesto služi skraćenicama: “ne pišem cijele riječi cannot, ne mogu, will not, neću, nego ih umjesto toga kratim i pišem can’t i won’t”. Ukratko, zbirka zabavno-apsurdnih kratkih priča koja književnost dovodi do krajnje granice, entropije besmislica.

Jedno krivo naslovljeno pismo

Pismo predsjedniku Američkoga biografskog zavoda” podsjetilo me na neke hrvatske umjetnike koji su od istoga, ili sličnoga, primili pisma. Biografija, slika itd. bit će im uvršteni među globalno slavne za određenu cijenu. Autorica je primila prijedlog da prihvati “običnu povelju” izvrsnosti za 195 dolara ili “lamiranu” za 295 dolara. A pismo je bilo krivo naslovljeno, na Lydiju Danj umjesto Davis.

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo