Mladi pisac Nebojša Lujanović u izdanju EPH Libera objavio je svoj treći roman “Orgulje iz Waldsassena”, djelo sastavljeno od tri priče povezane različitim motivima od kojih su najvažniji, riječima Josipa Mlakića - motiv boli, ljudi koji biraju ulogu žrtve a ne krvnika, dok je ishodišno mjesto radnje svih priča mjesto kraj Travnika, Bučići. S piscem podrijetlom iz Bosne i Hercegovine koji živi u Splitu razgovarali smo o tome zašto je napravio odmak od dosadašnjih djela, zašto franjevci kao likovi te o utjecaju Ive Andrića.
Prijelomna odluka
“Orgulje iz Waldsassena” zaokret su od djela koje ste dosad objavljivali, koliko ste svjesno željeli napraviti odmak?
- Tri dijela od kojih se sastoje “Orgulje” nastajala su tijekom posljednjih šest godina, s ogromnim vremenskim razmacima. Dakle, paralelno s prethodna dva teksta, tako da ne bih govorio o zaokretu. Ali, svakako se radi o jednoj vrsti prijelomne odluke. Nakon konačnog objavljivanja “Orgulja”, koje su se nekoliko godina povlačile po uredničkim ladicama, slobodniji sam prkositi trendovima i očekivanjima okoline. “Orguljama” je zacrtan smjer kojim ću se dalje kretati.
Što je bila početna točka “Orgulja”?
- Sada kad me tako pitate, shvaćam koliko sam opteretio ovaj tekst. Postoje najmanje tri početne točke. Prvo, zamislio sam roman o povijesti: osobnoj čije sam fragmente jedva okupio, lokalnoj koja je zapostavljena iako ima toliko toga poručiti i svjetskoj povijesti, koja je krivotvorena kao što to velike povijesti znaju biti. Drugo, htio sam napisati roman posvećen istinskim žrtvama koji su svjesno odabrale svoju patnju. Sit sam priča o junacima jer su to uvijek nečiji krvnici. Uz svaku medalju ide i red crnih marama. I treće, uvijek me opsjedao problem hibridnih identiteta, stradavanja koje se ne da opravdati stereotipnom podjelom na naše i njihove. Moji likovi najčešće stradavaju upravo od svojih.
Poremećaj spavanja
Koja vam je pripovjedna linija bila najzahtjevnija?
- Svaka na svoj način, naročito zbog činjenice da su okosnica svakog dijela biografski elementi. U prvom se dijelu radi o svećeniku koji usred ratnog kaosa devedesetih u pismima izbjeglici u Zagrebu otkriva svoj skandalozni naum (upriličiti propovijed s eksplozivom čije će detonacije konačno skrenuti ljudima pažnju, kad to već nisu mogle riječi). U opisu te sredine i ljudi koje poznajem osjetio sam neopisiv sram - imam li pravo govoriti o patnji koju sam tek posredno osjetio? U drugom dijelu morao sam uroniti u biografiju jedne stigmatičarke čiji je slučaj bio aktualan za vrijeme Drugog svjetskog rata, do te mjere da sam dobio poremećaj spavanja. U trećem dijelu je bilo potrebno istražiti političke i društvene prilike s početka 19. stoljeća i opisati tragični osobni neuspjeh jednog učenog franjevca, a da se ne izgubim u tradiciji sličnih tekstova.
Radikalna ironija
Zašto franjevci? Nakon Andrića i Lovrenovića, je li vas bilo “strah” pisati o njima?
- Možda samo u početnoj fazi razrade ideje. Kako se tekst razvijao, tako sam se sve više odvajao od spomenute tradicije. Usudio sam se prikazati apsurd ljudskog stradanja tako da podvrgnem poznatog franjevca (povijesnu ličnost) radikalnoj ironiji. Igrajući se pripovjedačkim perspektivama, pripovjedač priča priču koju mu je netko ispričao. U tom lancu ono što se ostati upamćeno o enciklopedijski obrazovanom franjevcu Marijanu Šunjiću ovisi o svjedočenju jednog probisvijeta i pijanice koji je zgrožen spoznajom da svojim ispraznim životom neće ostaviti nikakav trag. Zadnjim iskazom, u kojem se tješi da bi to mogla biti barem priča o velikom franjevcu, baca sumnju na sve ispričano.
Josip Mlakić navodi kako ste uložili silan trud da utjecaj Ive Andrića svedete na minimum? Slažete li se i zašto?
- Andrićeva sabrana djela objavljena 1963., netom nakon Nobelove nagrade, bila su moja prva investicija na početku studija. Andrić je i tema mog doktorata. Jasno da mi je Mlakić skinuo veliki teret s leđa tvrdnjom da je utjecaj sveden na minimum. Ako je nečiji književni rad motiviran unutarnjom potrebom, jasnom idejom i vlastitim iskustvom, a ne samo pukom fascinacijom nečijim likom i djelom, onda je zapravo teže “skinuti” nekog autora, nego progovoriti vlastitim glasom.
Bosanske priče
Smeta li vam što se od pisaca podrijetlom iz Bosne i Hercegovine nekako traži da ispune određena očekivanja u pogledu stila, uzora, tema i sl., pri čemu su “Orgulje iz Waldsassena” najbliže tim zahtjevima?
- Bio bih neiskren kada bih prešutio da određeni ritam rečenice najbolje osjećam i da sam slab na određenu vrstu teksta. Bilo bi u pogledu struke ignorantski tvrditi da ne postoji određeni semantičko-strukturalni obrazac koji se proteže kroz Andrićeve, Mlakićeve, Jergovićeve i slične tekstove. Ali je isto tako krajnje nekompetentno i nekorektno analizu takvih tekstova zadržavati na toj najapstraktnijoj razini, zanemarujući njihove posebnosti. A to ovdašnji kritičari i urednici redovito čine. Što bi to, pobogu, trebalo značiti da su siti bosanskih priča? Znači li to da nam nakon Popovića ne trebaju više priče zagrebačkih marginalaca, nakon Ferića groteska, a nakon Drakulićke priče o sputavajućoj tjelesnosti?
Moji pisci i likovi ne vole stroge okvire
Vaša doktorska disertacija je o Andriću i ostalim izmještenim piscima. Gdje se preklapaju znanstveni i umjetnički rad?
- Rekao bih da se radi o istoj borbi, samo drugačijim sredstvima. U doktoratu analiziram autore iz međuprostora između hrvatske i bosanske književnosti a koji odbijaju nametnute okvire. Na sličan način i likovi iz “Orgulja” dovode u pitanje etnički identitet. Fra Marijana nisu utamničili Turci, već članovi njegovog reda; fra Božo se sprema na samoubilački čin da bi spriječio rat s ljudima druge vjere. Ali, pojedincima koji su opsjednuti identitetskom tjeskobom takvi likovi nisu dragi, ni u književnosti ni u povijesti.